Kako je rekao povodom odluke Crne Gore da četvorici srpskih intelektualaca zabrani ulazak na njenu terirotoriju, ono što danas rade Crnogorci u prošlosti su radili samo saradnici okupatora.

“Ima nečeg šaljivog u strahu Montenegrina za svoju državnost. Nikad čudniji zavjerenici nisu optuženi za ugrožavanje države'', kaže Marković za Tanjug i podsjeća da je Crna Gora optužila grupu penzionera za državni udar tokom izbora. 

Marković zabranu ulaska srpskim intelektualcima u Crnu Goru tumači kao još prilog ''crnogorskoj komičnoj srbofobiji'' i ocjenjuje da crnogorsko rukovodstvo očigledno ne vjeruje u svoju ozbiljnu državnost budući da, kako kaže, književne večeri doživljavaju kao opasnost po državu. 

Na pitanje kako tumači to što se u Crnoj Gori zabranjuje obijležavanje Podgoričke skupštine kojom je donjeta odluka o ujedinjenju sa Srbijom 1918. godine, te na podsećanje da je Đukanovićeva DPS najavila rezoluciju koja bi poništila tu odluku, Marković je naveo da je slično već urađeno 12. jula 1941. godine. 

Tada su, podsjeća, saradnici italijanskih fašista na Cetinju ukinuli odluke Podgoričke skupštine. 

“Zato godinama predlažem da Dan državnosti Crne Gore bude 12. jul, kada je odbačeno ujedinjenje. Ustanak 13. jula bio je reakcija rodoljuba i komunista protiv ukidanja odluke o ujedinjenju”, navodi istoričar. 

Marković navodi i da svako ima pravo da interpretira istoriju kako želi, ali da sve treba nazvati pravim imenom. 

Prema njegovim riječima, ono što danas rade Crnogorci u prošlosti su radili samo saradnici okupatora. 

''Dinastija Petrović nikada ne bi poricala svoje srpstvo. Jedini pravi politički preci današnjih crnogorskih independista su Sekula Drljević i Marković Štedimlija, koji su sarađivali sa ustašama'', kaže Marković. 

On ne spori pravo Crne Gore da gradi svoju državnost i kaže da je nacionalni identitet legitimna stvar, ali smatra da bi u tom kontekstu uzor Crnoj Gori mogla da bude Austrija. 

“Austrijanci, koji su bili najvatreniji Njemci, poput Hitlera, sada su na neki način poseban narod. To mogu da budu i Crnogorci, ali razlika je u tome što Austrijanci ne grade svoju državu na mržnji prema Njemačkoj”, naglašava Marković. 

Dodaje da nema ničeg korektnog u odnosu Crne Gore prema Srbiji, te da se na osnovu spoljnopolitičkih odluka Crne Gore, kao što su učešće u proslavi Oluje ili ulazak u KFOR, zaključuje da su Podgorici danas bliži Zagreb ili Priština. 

“Milo Đukanović je jednom rekao da nisu proglasili nezavisnost da bi Crna Gora bila provincija Beograda. Ali izgleda da oni više vole da budu provincija Tirane, Prištine ili Zagreba'', primjećuje istoričar. 

Upitan kako objašnjava to što se sto godina nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Srbija doživljava kao osvajač, a ne kao ujedinitelj, Marković ističe da većina država na prostoru bivše Jugoslavije danas ne bi postojale da na njihovu teritoriju, kaže, nije zgazio srpski vojnik. 

Ujedinjenje sa Srbijom bilo je, kaže istoričar, za Makedoniju, Sloveniju i Hrvatsku jedini put opstanka. 

“Slovenačke granice su tamo dokle je nekada stigla srpska vojska, Slovence je spasao ulazak u Jugoslaviju. Najveći dio Hrvatske pripadao bi drugim državama da nije bilo prisajedinjenja sa Srbijom'', objašnjava Marković. Napominje da, iako je Crna Gora postojala kao država prije 1918. godine, nije joj pripadao veći dio primorja, koji je u današnjim granicama. 

“Da se desio drugačiji rasplet 1918. godine, Kotor i Budva bi bili dio Hrvatske'', napominje Marković. Težnja da se Srbija danas, sto godina nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prikaže kao osvajač, a ne kao ujedinitelj, Markovića podsjeća na ''bunt mlađeg brata''. 

“Kada se jedna država otcjepljuje od druge, a nisu sasvim jasni razlozi, kao što je slučaj sa Crnom Gorom ili Hrvatskom, onda mora da opravda zašto se vodi antisrpska politika. Onda govore, pogotovo Hrvati, kako takvu politiku vode jer su ih tlačili Srbi, poput poznatog Srbina, Josipa Broza Tita'', ironičan je Marković.

Tanjug/B92