Rediteljka Anja Suša od 2006. godine selektuje predstave za festival sa jakom tradicijom BITEF-a, a godinama je i bila direktor pozorišta “Duško Radović” koje je za vrijeme njenih mandata vodila “odgovorno i kompetentno”, kako su to često naglašavale kolege.
Suša se crnogorskoj publici predstavila sa predstavom “Maja i ja i Maja”, koja govori o sjećanju na srećno djetinjstvo, koje se privodi kraju na najbrutalniji mogući način.
Osnova teksta su slikovnice o Maji na kojima su odrastala djeca cijele Evrope, kao i roman Sretena Ugričića “Maja i ja i Maja”.
Kada sam bila mala, čitali su mi “Maju”, a neke sam i sačuvala. Brojne generacije danas žele da imaju mjesta, stvari, ukuse i mirise kojima mogu da osjete nostalgiju. Mislite li da postoji mapiranje nostalgije?
Veoma mi je zanimljiva percepcija jednog djeteta odraslog u socijalizmu, kao što sam bila ja, tog društva izobilja koje se promoviše ovom knjigom. Jugoslovenski socijalizam je u velikoj mjeri bio različit od represivnijih formi socijalizma zemalja koje su bukvalno bile izolovane. I to je taj fenomen, što su zapravo tu slikovnicu i tu malu junakinju, koja promoviše sve vrijednosti na kojima počivaju ta savremena društva, a to je samostalnost, sposobnost da se opstane sam, snalažljivost, bez obzira na sve -voljeli svi. Sa druge strane, ona bi se mogla, iz perspektive mene kao odrasle osobe, i uopšte današnjeg sistema vrijednosti, posmatrati kao slikovnica koja promoviše jedan oblik fašizma i savršenstva, ideala koji gotovo i ne postoji u realnosti.
Maja je uvijek savršena, čista, nikada se ne povrjeđuje. Da li nostalgija, koliko god imala romantičan prizvuk, mora da bude sjećanje samo na dobre i lijepe stvari ili...?
"Da, mislim da to postoji, to je baš dobar pojam, sviđa mi se, do sad nisam razmišljala o nostalgiji na taj način. Što se tiče mapiranja nostalgije, mislim da je to koliko individualna kategorija, toliko i društveno uslovljena. Prosto, sva sjećanja koja imamo na djetinjstvo su uvijek vezana za nekakve fenomene koji smo mi percipicirali na neki intiman način koji su zapravo bili društveni fenomeni.
Maja je jedan od njih, ja spadam u generaciju koja je odrasla na Maji i koja je neki svoj sistem vrijednosti, koji je dominirao u djetinjstvu, u velikoj mjeri naslonila na ovu slikovnicu. Ipak, moja sadašnja perspektiva na cio fenomen i lik Maje je potpuno drugačiji. Radi se o jednoj ultimativnoj podršci djetinjstvu u liberalnom kapitalizmu i to je ono što ovu cijelu sliku čini vrlo zanimljivom, jer je bila podjednako popularna u mnogim zemljama zapadne Evrope koje su imale kapitalističku društveno uređenje, ali i u mnogim zemljama istočne Evrope, od kojih su neke bile sa one strane gvozdene zavjese.
Time se upravo bavi Ugričić. On tu Maju posmatra iz perspektive političkih događaja. Njegova knjiga je napisana '93. i on je posmatra iz vizure raspada Jugoslavije i tih užasnih ratova. Primjenjujući sličnu proceduru mi zapravo odlazimo još 20 godina unaprijed i to isto radimo iz perspektive današnjeg vremena. Zapravo, posmatramo mit savršenog, nerealnog, nepostojećeg djetinjstva koje se polupalo od stijene današnjice.
Da, Maja je potpuno savršena, ona se nikada ne povrjeđuje. Mada iz perspektive načela političke korektnosti kakvu poznajemo danas, dosta tih slikovnica bi se moglo proglasiti problematičnim - na primjer da postoji neka vrsta pritajene pedofilije zato što se Maji na svim slikama ispod suknjice vide gaćice. Može imati veze sa naivnošću vremena u kom je ova slikovnica nastala, uopšte ne pokušavam da imputiram bilo kakve nečasne namjere autorima slikovnice, ali naše vrijeme je pokvarenije i percepcija je drugačija i sada, možda, u tim sadržajima koji sami po sebi nisu imali takve namjere, učitavamo sve ono što dolazi iz današnjice.
Koja crnogorska predstava može da gostuje na BITEF-u?
Veoma smo zainteresovani za predstavu Varje Đukić "Post scriptum" a i ja bih voljela da vidim predstavu Borisa Liješevića “Očevi su gradili”, koji je inače prije dvije godine dobio gran pri na BITEFU. To su produkcije o kojima u ovom trenutku razmišljam.
Publika se mora sticati, održavati i obrazovati...Kakav treba da bude repertoar jednog nacionalnog teatra?
- Nacionalni teatar ima složenu funkciju da balansira između širokog auditorijuma, kome se po definiciji mora obraćati, inače širokog sloja građanstva i njihovih kulturnih potreba. S druge strane zadatak nacionalnih teatara je da edukuju i postavljaju nove standarde. Postoji tradicija u većini zemalja bivše Jugoslavije, da nacionalni teatar treba da forsira na nešto što svi definišu kao nacionalna baština, kultura što god to značilo. U pitanju su vrlo problematični pojmovi u čiju se definiciju ne bih upuštala jer to je jako komplikovano.
Obično upravnici rukovode time da bi trebalo postavljati velike lektirne naslove. Mislim da sam predložak nije toliko važan koliko je važan način i koliko je važan duh vremena. Mislim da nacionalni teatar ne treba da bude muzej, mauzolej bivšim velikanima, ko god da su, nego treba da bude dijalog sa vremenom i prostorom u kom funkcionišemo.
(Izvor:Vijesti)
