U Rijeci je održana posljednja predstava opere Marko Polo italijanskog savremenog kompozitora Danielea Zanettovicha, za koju se treba nadati da će je HNK Ivana pl. Zajca zadržati na programu.
Bila bi šteta staviti zauvijek u skladište scenografiju Dalibora Laginje, kostime Segolene De Witt i sav trud odlično pripremljenog orkestra i redom svih solista. Riječ je o vrlo zanimljivu djelu koje je u Rijeku stiglo kao lijepi dar, naravno ne bez zasluge intendantkinje i njenih međunarodnih umjetničkih veza. Inicijativu za stvaranje nove opere dala je Enrica Guarini, talijanska primadona danas aktivna kao voditeljka Međunarodnog kulturnog i umjetničkog centra u Rimu. Kod nas su takve priče bajke iz daleke prošlosti, ali u Italiji, zamislite, još postoje grofice spremne finansirati nove opere. Dolazak Marka Pola na svijet i riječku pozornicu tako je najvećim dijelom osigurala grofica Margherita Cassis Faraone. Ona je odabrala i kompozitora koji je, kako i priliči, uzvratio posvjetom na uspjeloj i stručno napisanoj partituri.
Muzički klimaks
Zanettovich iz velikog orkestra izvlači mnogo neuobičajenih i lijepih boja, ali s velikim uvažavanjem i potporom pjevačima. Opera u tri čina prema finalu sve više podsjeća na Puccinija, ali ne u lošem smislu epigonske kopije, nego svojim zasićenim melodijskim i harmonijskim aromama te nadasve uspješnim dostignućima muzičkog i dramaturškog klimaksa. Za to je zaslužan i autor libreta Fabio Ceresa koji je napravio izrazito lijep i dubok, poetičan tekst. Italijanski partneri su sigurno računali na to da će gradnja i opremanje dvora Kublaj-kana u Rijeci biti jeftinije, ali dobili su i vrlo kvalitetnu predstavu. Naslovnu je baritonsku ulogu dostojanstveno ponio Robert Kolar, uz gostujućeg basa Christiana Faravellija.
(Izvor:Večernji list)
