Ugovor između Savezne Republike Njemačke i Jugoslavije o organizovanom transferu radne snage za potrebe njemačkog tržišta rada, je posljednji ugovor ovakve vrste potpisan između Njemačke i neke od „gastarbajterskih zemalja". Prvi ugovor je za rastuće potrebe njemačkog privrednog čuda potpisan još 1955. s Italijom.
Objašnjenje ovog kasnog stavljanja službenog pečata na masovnu migraciju iz Jugoslavije treba tražiti u činjenici da Jugoslavija i Njemačka u razdoblju kada su potpisivani sporazumi o dolasku radnika nisu imale diplomatske odnose. Oni su prekinuti 1957. kada je SR Njemačka, shodno svojoj tadašnjoj politici nepriznavanja zemalja koje priznaju DDR, prekinula odnose s Jugoslavijom koja je nedugo prije toga uspostavila odnose s Istočnom Njemačkom.
No, kako je na tribini „50 godina gastarbajtera iz Jugoslavije" u organizaciji udruge „Südost Europa Kultur" u Berlinu, objasnio Hannes Grandits s berlinskog Univerziteta Humboldt, u tom trenutku je u Njemačkoj i bez sporazuma već živjelo i radilo 300.000 radnika iz Jugoslavije. Grandits, koji na Humobldtu drži katedru za istoriju jugoistočne Europe, je komentarisao isječak iz legendarnog dokumentarnog filma Krste Papića „Specijalni vlakovi" u kojem jedan njemački ljekar vodi komisiju, koja u centrima na području bivše Jugoslavije, selektuje radnike i sprovodi sistematske preglede.
„Morate znati da se sve to zbiva dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata i da scene u kojima njemački ljekari u Jugoslaviji vrše preglede bude neugodna sjećanja", komentarisao je Grandits.
Mit o dobrim radnicima
Većina radnika koja je tada odlazila na rad u Njemačku je bila premlada da bi se sjećala Drugog svjetskog rata.
„Prosječna starost radnika iz Jugoslavije je bila oko 25 godina", objasnio je na tribini istoričar iz Berlina Vladimir Ivanović, koji se u svom naučnom radu dosad pretežno bavio iseljavanjem iz Jugoslavije u Njemačku krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I koji je oduvijek bio fasciniran pričama o „tetkama iz Njemačke".
I po još nečemu su došljaci iz Jugoslavije bili drugačiji od ostalih „gastarbajtera".
„Dok su iz Turske, Grčke i Italije dolazili gotovo isključivo muškarci, jugoslovenski kontingent su preko jedne trećine činile žene", kaže Ivanović.
U prvih desetak godina dolaska gastarbajtera, u Njemačku su uglavnom dolazili neobrazovani, polupismeni radnici. Od 1968. kada organizovano počinju dolaziti Jugosloveni, potreba za nekvalifickovanim radnicima je opala tako da iz Jugoslavije dolaze mnogi kvalifikovani radnici.
Josip Juratović, autmehaničar iz Podravine i socijaldemokratski zastupnik u Bundestagu, se ipak ne bi složio sa starim mitom o Jugoslovenima kao radnicima koji su na posebno dobrom glasu.
„Kao sindikalist sam se mogao uvjeriti u to da su njemački šefovi isto govorili radnicima svih nacionalnosti tako da je taj mit pomalo neosnovan. Ja ne bih isto tako rekao da su radnici iz Jugoslavije bili posebno stručni. Opšte obrazovanje je zbog dobrog obrazovnog sistema u Jugoslaviji bilo više ali stručno obrazovanje nije bilo na njemačkom nivou", priča Juratović koji je i sam mnoge godine prije odlaska u politiku proveo na pokretnoj traci.
„Nevidljivi jugosi"
No oko jednog mita su se mogli na kraju ipak svi složiti: Jugosloveni su bili i ostali „nevidljivi". Niti su upadali u oči po vanjštini a jeli su meso i krompir kao i Njemci. I slove kao dobro integrisani, neki bi rekli i kao asimilirani.
„Jugosloveni su se često koncentrisali na uspjeh na poslu i da im djeca budu dobra u školi. I puno energije su ulagali u to da im djeca pohađaju dopunsku nastavu na materinjem jeziku", kaže demohrišćanska političarka Barbara John koja je od 1981. do 2003. obavljala funkciju povjerenice grada Berlina za strance. Jugosloveni se nisu često pleli u politiku pa čak ni u sindikalne poslove.
Možda je to odraz poruke koju su dobili prije odlaska u inostranstvo.
„Nas su sve pozvali na predavanje gdje su nam ljudi iz sindikata poručili da smo mi u Njemačkoj ambasadori svoje zemlje i da se moramo dolično ponašati. Ako se želite baviti politikom, to možete u Jugoslaviji", glasila je poruka, kako svjedoči Bosiljka Šedlih koja je 1968. došla u Berlin kako bi u fabrici Telefunkena sklapala gramofone. Jer se politička aktivnost u inostranstvu uglavnom povezivala s aktivnostima „neprijateljske emigracije".
Socijaldemokrata Juratović se nije mogao složiti ni s tezom o apolitičnosti i zamjera i dalje mnogim iseljenicima da se još uvijek više drže nacionalističkog zova domovine nego demokratskih temelja društva u kojem žive.
„Meni je nepojmljivo da neko ko trideset, četrdeset godina živi u jednom liberalnom društvu, uživa sva građanska prava, istovremeno to isto osporava ljudima u zemljama iz kojih potiču i okreću se nedemokratskim strankama. Ali to nije samo specifično kod Jugoslovena nego i kod drugih, kod Turaka koji ovdje u Njemačkoj stoje na strani jednog Erdogana", zaključuje Juratović.
Razlika je u iseljenicima koji su u Njemački došli posljednjih godina. Oni su dobrim dijelom i došli u Njemačku jer s politikom kod kuće više ne žele imati ništa.
Komentari