On je tokom svečanosti otkrivanja spomenika kazao da se o podvižništvu i žrtvi, komita o patnjama, stradanjima i sudbinama njihovih porodica, dugo u Crnoj Gori govorilo ispod glasa.

"Danas im država Crna Gora sa osjećanjem duboke zahvalnosti odaje priznanje za njihovo antičko junaštvo. Slobodna, nezavisna, prosperitetna i uvažena Crna Gora, za kakvu su se borili i koju su sanjali. U vrijeme Komitskog pokreta nije se moglo ni slutiti da će ona kroz koju deceniju postati ravnopravna članica jugoslovenske socijalističke zajednice.

Posebno, da će 88 godina nakon nestanka biti obnovljena kao nezavisna, međunarodno priznata država, i ubrzo zauzeti dostojanstveno mjesto u prestižnoj zajednici evropskih i evroatlantskih država i naroda. Vrijeme je pokazalo da njihova žrtva nije bila uzaludna", ocijenio je Đukanović.

On je podsjetio da je komitski pokret u Crnoj Gori nastao sredinom 1916. kao odgovor na represalije austrougarskog okupatora.

"Na početku, u šumu se odmetnulo 300 Crnogoraca, a nešto kasnije ih je bilo oko 1000. Sukobljavali su se sa austrougarskim snagama, štitili narod od okupatora, i kažnjavali njegove domaće saradnike. U posljednjim danima rata i okupacije, komitski odredi su, uz pomoć organizovanog naroda u oktobru 1918. samostalno oslobodili gotovo cijelu Crnu Goru. Ubrzo nakon toga su raspušteni.

Upravo tada oslobođena Crna Gora biva unižena od Srbije i izigrana od saveznika. Ideal ujedinjenja južnoslovenskih naroda pretvorio se u njen najveći nacionalni raskol. Dok su jedni bili za bezuslovno prisajedinjenje Srbiji, drugi su bili za jugoslovensku zajednicu koja bi sačuvala čast i ime crnogorsko. Uspostavljen je režim pod bajonetima srpskih trupa i bjelaških snaga. Crna Gora je surovo kažnjena i načinom ujedinjenja i ponižavajućom pozicijom u novoj državi", naveo je predsjednik Crne Gore u Nikšiću.

Akcijom srpske vlade, kako je kazao koju su sprovodili njeni crnogorski povjerenici, rađeno je sve da Crna Gora nestane kao država, i da se detronizuje njena dinastija Petrović Njegoš.

"Da ne preživi oslobođenje, ako je već preživjela okupaciju. To je formalizovano organizovanim prevratom, koji je sproveden nakon krivotvorenih izbora, odlukom grupe građana koja se okupila u Podgorici i sebe proglasila Velikom narodnom skupštinom.

Bio je to povod za organizovani otpor i ponovno formiranje Komitskog pokreta, u cilju odbrane prava na državni subjektivitet, na pravedno i ravnopravno ujedinjenje, prava crnogorskih građana da samostalno i zakonito odluče o sudbini svoje države i dinastije. Omasovljenje pokreta rezultirao je Božićnim ustankom 1919. godine, u kome je učestvovalo oko 4.000 ljudi. Bliži se stogodišnjica ovog velikog istorijskog događaja u kom je oblikovana ideja otpora koja je bila osnova i veličanstvenog Trinaestojulskog ustanka 1941.

Poslije krvavog gušenja Božićnog ustanka, na stotine učesnika odbilo je da položi oružje, odmetnulo se u šumu i  nastavilo borbu za slobodu. Narod ih je prozvao komitima, isto kao i one koji su se borili protiv austrougarskog okupatora. Ponovo su organizovani u čete, koje su bile najbrojnije u cetinjskom, nikšićkom, kolašinskom, barskom i andrijevačkom okrugu. Oni su sinhronizovanim djelovanjem nastojali da podignu opšti ustanak", naveo je Đukanović u svom govoru.

O tome šta su bili ciljevi njihove borbe piše kako je dodao, u proglasu koji su septembra 1919. godine izdali na planini Vojnik, naslovljen „Braćo Jugosloveni“. Potpisali su ga Milisav Nikolić, bivši potpredsjednik Crnogorske narodne skupštine, Krsto Popović, Ivan Bulatović, Savo Čelebić, Živko Nikčević, Marko Vučeraković, Pero Vuković, Niko Kašćelan i Milo Leković.

"U proglasu se kaže da nema na svijetu uzvišenije i svetije stvari, kako za pojedinca tako i za narode, nego što je čežnja za slobodom, ali da, nažalost, slobode ne može biti dok se za nju ne žrtvuje. Vođstvo crnogorskih komita saopštilo je da je njihov cilj ponovno uspostavljanje nezavisne Crne Gore, koja je vjekovima bila uzdanica slobode svih Južnih Slovena. Zato su poručili: “Nikad Crnogorci neće dopustiti da im sloboda njihova bude ukradena! Crna Gora mora biti vaspostavljena u potpunoj njenoj slobodi i državnoj nezavisnosti. To će biti pa makar koliko današnja borba bila duga i krvava...“

Žestoke akcije zvjerskog progona i  hvatanja komita, u kojima nije bilo pošteđeno ni civilno stanovništvo, vođene su krajem 1919. i početkom 1920. godine. Na predaju je primorano oko 600 komita, a nekoliko desetina je ubijeno. Najveći broj je uspio da pobjegne u Italiju. Smatra se da je u njima stradalo oko 5.000 ljudi. Zatvoreno je 420 žena i djece i zapaljeno 50-tak kuća",podsjetio je okupljene predsjednik države.

Ali, kako je dodao već na proljeće 1920. javljaju se nova komitska jezgra, od kojih je najveće bilo ono u Rovcima, od oko 500 ljudi.

"Međutim, i Rovačka pobuna je krvavo ugušena. Imanje i čast i prošlost  - sve rovačko bilo je zgaženo, piše Milovan Đilas u „Besudnoj zemlji“, primjećujući da sukobi, mržnje i zlostavljanja, ubistva i pljačke, nijesu ni nakon toga prestali. Najznakovitiji simbol tadašnjeg stanja i komitskog otpora sadržan je u toj Đilasovoj knjizi (citiram): „Baš u to vrijeme uspentrao se na Bablju gredu, koja se diže iznad mosta na Tari, neki seljak i iskucao u kamenu slova, slaveći kralja Nikolu i Crnu Goru. Prolazeći preko mosta svak je morao da vidi bijele znake na žutom kamenu. A kako niko više nije mogao da se popne i da zatre natpis – tako je i ostalo. Bio je to čin velike smjelosti i prkosa – i protiv vlasti i protiv vrleti, u vrijeme kad je duh otpora već bio zatrven, vijući se, još jedino kod rijetkih pojedinaca, pritajenih u narodu ili u šumama. Kao da je time seljak htio da kaže za daleku budućnost: bili smo tu i borili smo se i vjerovali u nezavisnost naše zemlje – da se zna, glupo ili pametno – svejedno.“"

Okolnosti koje su nastupile poslije 1920. godine nijesu kako ističe Đukanović, pogodovale Komitskom pokretu.

"Kralj Nikola umire, crnogorska vojska i vlada u emigraciji prestaju da postoje, a konsolidacijom međunarodnih prilika, ideja obnove crnogorske države ostaje bez spoljnopolitičke podrške. Nijesu pomogle ni rasprave u britanskom parlamentu tokom 1920. godine o stanju u Crnoj Gori.

U stenogramu sa zasijedanja posvećenih Crnoj Gori ostalo je zapisano kako je lord Sidenem skretao pažnju britanskoj i svjetskoj javnosti na situaciju u kojoj se našla (citiram): „...Smatram da je trebalo predvidjeti da srbijanska vojska nije bila dobar instrument za sprovođenje posla na obnovi koja je Crnoj Gori bila potrebna, i da nije bilo vjerovatno da bi jedna vlada koja je bila odlučna da uništi nezavisnost Crne Gore postupala pravedno prema svom nekadašnjem vjernom savezniku... Postoje okolnosti koje jasno govore o predumišljaju. Godine 1917, dok su Beograd i skoro cijela Srbija bili pod austrougarskom okupacijom... ja sam vidio srbijanske pasoše u kojima se za prestonicu Crne Gore, Cetinje, tvrdilo da je na teritoriji Srbije...“", navodi Đukanović.

Nove vlasti u Crnoj Gori nastavile su potjere za komitima.

"Mnogi od njih su likvidirani, kao grupa od 11 komita u Šćepan Dolu, u Rubežima, dok su se drugi predali. Ime Crne Gore je brisano gdje god se moglo. Uveden je policijski čas, hapšene su porodice iz kojih je neko u šumi, uzimani taoci, prebijani i ponižavani ugledni ljudi, zabranjeno nošenje crnogorske kape, na svakom koraku vrijeđano lično i nacionalno dostojanstvo. Jedan od primjera crnogorske tragedije toga doba odigrao se u Cucama kada su majku komite Petra Zvicera vezali za trešnju da bi gledala kuću u vatri u kojoj su goreli snaha i troje unučadi... Zbog ovakvog pritiska, do kraja 1924. godine u komitima je ostalo nekoliko desetina ljudi. Posljednji crnogorski komiti likvidirani su početkom 1929. Bili su to Radoš i Drago Bulatović", podsjetioje predsjedni države u Nikšiću.

Prema njegovim riječima, komitski pokret nije uspio da ostvari političke ciljeve zbog kojih je formiran.

"Kako se vremenom učvršćivala nova država i nova vlast, zapadao je u sve težu situaciju. Ugušen je surovim represivnim mjerama. Borba protiv komita trajala je deceniju. Tako se završila jedna velika istorijska priča o crnogorskom žrtvovanju za odbranu države, njene slobode, tradicije, nezavisnosti i istorije. Bio je to posljednji pokušaj crnogorskih patriota da se suprotstave volji moćnih i nasilju “načertanijevskih“ negatora Crne Gore. U njihovoj hrabrosti, opredjeljenju i istrajnosti je utvrđenje temelja Crne Gore, koja je stvarana besmrtnom odanošću otadžbini u pobjedama na Krusima, Grahovcu, Vučjem dolu, Mojkovcu... To je izraz moralnog, patriotskog i viteškog kodeksa koji je vjekovima oblikovao crnogorsko društvo i njegovu istoriju. Oni koji su se 1919. godine odmetnuli u šumu, ne priznajući poništenje svoje države, znali su da njih nekoliko stotina ili nekoliko hiljada, ne može srušiti ni pobijediti novu vlast koja ih je gonila. Ali su svojom borbom protiv nepravde koja je učinjena Crnoj Gori, željeli da kažu da ne pristaju na takvu sudbinu po cijenu sopstvenih života. Naravno, i da svjesno ili nesvjesno, u skladu sa crnogorskom slavnom istorijom i moralnom tradicijom, postave čvrste fundamente na kojima će neka nova generacija završiti ono što su oni htjeli i započeli.

Kao da je na njih Njegoš mislio kad je pjevao: “Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje.” Sa ove istorijske distance danas se jasno vidi koliko je napora trebalo da se ostvare ideali zbog kojih su se komiti žrtvovali. Kao i mnogo puta u crnogorskoj istoriji, desilo se da veliki ciljevi moraju čekati neku novu generaciju", smatra Đukanović.

Komitski pokret dobio je kako je dodao Đukanović, svoje sljedbenike u političkim i intelektualnim grupacijama, koje su djelovale u Crnoj Gori između dva svjetska rata.

"Obnovu državne nezavisnosti, ravnopravnost u jugoslovenskoj državi, kao i odbranu crnogorskog identiteta, tada su najupornije zastupali crnogorski federalisti i pripadnici KPJ. Kasnije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, crnogorska ideja dobila je svoje mjesto jedino u okviru antifašističkog i oslobodilačkog pokreta, na čijem su čelu bili komunisti. Nažalost, neki sljedbenici te ideje iz vremena Komitskog pokreta, ali i kasnije, završili su tokom Drugog svjetskog rata kao saradnici okupatora. Bez obzira na motive i namjere koje su ih odvele na tu stranu, njihovu kolaboraciju nemoguće je opravdati. Kao što zbog toga ne treba zaboraviti i poništiti njihove zasluge iz ranijeg vremena. Bez kompleksa i bez straha od mogućih prigovora da će i Crna Gora poput mnogih krenuti putem prevrednovanja istorije. Ne. Crna Gora i danas kao i uvijek, vjerujem i zauvijek, dobro zna da je beskompromisni antifašizam najvrednija moralna vertikala njene hiljadugodišnje istorije i najčvršće uporište njene neprolaznosti", poručio je Đukanović.

Crnogorski komiti su svojom borbom, ciljevima i idejama bili preteča pokreta za obnovu nezavisne Crne Gore 2006., smatra on.

"Mi smo privilegovana generacija koja je završila tu istorijsku misiju. Obnovljena na nasljeđu Komitskog pokreta, današnja Crna Gora želi njegovom afirmacijom da ukaže na kojim temeljima počiva, i koje vrijednosti baštini. Bez toga Crna Gora ne bi bila autentična, niti bi crnogorski trajala. Nikada više ne smijemo dopustiti da to naše dragocjeno nasljeđe bude rastakano i negirano kao ideološko oruđe bilo čije politike. Zato je naša dužnost da i sadašnjoj i budućoj Crnoj Gori ukažemo da će je nasljeđe Komitskog pokreta uvijek činiti dostojnom njene slavne tradicije i njene dostojanstvene budućnosti. Neka tome od danas svjedoči i ovaj spomenik.

Spomenikom crnogorskim komitima mi odajemo poštu njihovoj žrtvi i pokazujemo privrženost njihovoj ideji. Hvala Udruženju boraca i antifašista Nikšića i Opštini Nikšić koji su podigli ovaj spomenik u slavu crnogorskih komita. Neka je vječna slava crnogorskim komitima!", zaključio je Đukanović.