I tome je, među svim zamkama provincije , posvećena priča koja je se bavi dekonstrukcijom Čehovljeve drame „Tri sestre“ koja je sinoć prvi put odigrana(dramatizacija i dramaturgija Stela Mišković).

Predstava koja nosi naziv baš po ovom pitanju koje filozof Martin Hajdeger postavlja u istoimenom eseju, uspjela je iznenaditi publiku.

Usred ruske zime i provincije u kojoj žive tri sestre, koje su okovane za nju i nemoćne da naprave ijedan korak, godinama sanjajući o Moskvi kao simbolu većeg i boljeg, pojavljuju se na sceni četvoro crnogorskih glumaca.

Oni nam pričaju o svom doživljaju provincije, govore nam zašto su ostali, zašto neće otići.

Foto: Kraljevsko pozorište u Zetskom domu

Reditelj Blagoj Micevski kazao je da je ova predstava intimna provincijska priča o raspadu jedne građanske porodice, priča o dezorjentisanosti, čežnji , idealizmu i iluzijama o životu.

„Prošlo je 120 godina od kada je ova drama napisana, čuli smo kako publika reaguje, prepoznaje sebe u tim likovima, toj želji, čežnji, usamljenosti, snovima; otići negdje, bilo gdje, u smislu da li nam geografija pomaže, da li da ostanemo u provinciji, da li je provincija u nama. Sve je to još uvijek aktuelno, to je ono čime smo se mi bavili i izdvojili kao neku suštinu iz te velike, divne drame. Suština Čehovljevog djela jeste da treba živjeti, treba raditi, sanjati. Njih tri ne znaju kako živjeti. U predstavi se bavimo i pitanjima koja postavljamo sebi. To je aktuelno pitanje, otići ili ostati. To je dokumentarni rad sa glumcima, imali smo tri i po sata materijala koje je trebalo suziti na dvije scene. Za nas je logično da razmišljamo o pozorištu, njegovoj ulozi. Zadovoljni smo reakcijom publike, večeras se taj život dogodio na sceni. Publika je divno otpratila i one divne , melanholične djelove, mislim da smo ih potakli na razmišljanje“, kazao je makedonski reditelj Blagoj Micevski.

Micevski je vodeći proces omogućio glumcima Ani Vujošević, Mariji Đurić, Maši Labudović i Omaru Bajramspahiću slobodu da učestvuju u građenju svojih likova kroz sopestvena iskustva.

Foto: Kraljevsko pozorište u Zetskom domu

„Vjerujem da ćemo najbolje pomoći ako pogledamo u sebe, kada smo zadovoljni. Za nekog to znači otići odavde, za nekog da ostane, bitno je imati cilj, gdje god on bio. Tri sestre žive u prošlosti, a opet, bliža im je budućnost nego ono što je sad. Sve ono što mogu sada da urade i riješe njima je daleko, to je ono što ih vodi do odustajanja i životnog pada i nezadovoljstva. U ovoj predstavi željeli smo da vide ljudi da je provincija u čovjeku, da je cio svijet provincija, da to nije neka daleka Rusija, niti je to samo Crna Gora, nego je provincija u nama i ona nam se svima desi. Naš dom je naše tijelo i naša glava i ja vjerujem u to. Crna Gora je mala i nije pokretač, držimo tu jedni druge pod kontrolom, teško je napraviti taj korak i promijeniti nešto. Ali koliko sebe osjećaš i živiš kroz druge, to je tvoja provincija“, istakla je glumica Marija Đurić.

Kostime za predstavu „Zašto ostajemo u provinciji“ uradio je Blagoj Micevski, scenografiju potpisuje Valentin Svetozarev, a korepeticiju Vjera Nikolić.dramaturškinju Stelu Mišković Reprizna izvođenja predstave zakazana su za treći i četvrti mart