ZA života slavljen i osporavan, Miroslav Krleža, najveći književnik kojeg je Hrvatska imala, danas je gotovo zaboravljen. Na Gvozdu 23, gdje su trideset godina živjeli Bela i Miroslav Krleža, vlada nestvarni mir. Kao da je u ovom elitnom dijelu Zagreba, na Tuškancu, vrijeme stalo, kao da se koji kilometar dalje ne događa drama u kojoj jedni jedva preživljavaju, a drugi se još više bogate, dok društvo puca po šavovima. Glembajevi?
Raskošna vila pretvorena je u Memorijalni muzej Miroslava Krleže, kojeg danas tu i tamo neko posjeti, prije svega da osjeti duh vremena kada je to bilo kultno, prestižno mjesto, gdje su Krležini primali birane goste. Gde se raspravljalo o umjetnosti, knjigama, politici, među srećnicima koji su dobili pozivnicu za Gvozd.
Na samom ulazu u vilu trpezarija je uz kamin, oko kojeg je poređano bakreno suđe koje je sakupljala Bela. Ta Krležina muza sa kojom je skladno, ponekad burno, živio šezdeset i dvije godine. Za glumicu rođenu u Senju, gdje bura duva i zimi i ljeti, hrvatskog i srpskog porijekla kako je zvanično zabilježeno, Miroslav Krleža bio je neraskidivo vezan. Imali su odvojene spavaće sobe, a Krleža je to smatrao izazovom. "Svakoga jutra gledam novu ženu, nedokučivu".
"Vrč mi je ’kumica’ donijela sa pijace", govorila je Bela o svojoj zbirci kuhinjskih predmeta koje je vrijeme već tada pregazilo. Uz okrugli bidermajer stol poređana je i zbirka predmeta od srebra. Ima tu svega, vrijednog kineskog porculana, ali i onog što ga je Bela pronašla na tavanu starih, napuštenih kuća. Uz samu trpezariju mala je lođa, gdje se Krleža odmarao i čitao omiljeni "Mond".
"Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture", znao je govoriti pisac, koji je narode s ovih prostora poznavao u dušu. "Riječi spajaju ljude kao mostovi, stvarajući istovremeno između čovjeka i čovjeka nepremostivosti veoma često dublje od najvećeg ponora", pisao je Krleža.
Žuti salon Bele Krleže izgleda upravo onako kakvog ga je glumica ostavila. Tu je sve bilo podređeno njoj, pozorišnoj zvijezdi, barunici Kasteli, koja je obožavala žute ruže. Prostor je uređen kao pozornica, u dijelu kuće koja vodi prema Belinoj spavaćoj sobi. Starinski namještaj iz 18. vijeka dokaz je da su Krležini poštovali tradiciju, a nešto je nasljeđeno i od tete Pepe, Krležine tetke. Tu je bila glumičina mirna luka, gdje je mogla da priprema uloge. Učiteljsku školu zamijenila je glumom, a gotovo pedeset godina bila je prvakinja HNK, proslavivši se upravo u ulozi junakinja iz Krležinih djela.
Piščeva spavaća soba sasvim je drugačija, tu vlada i asketski red i kreativni nered, kako je kome drago. Knjige posvuda, pa i uz sam krevet, Beline slike i lični predmeti po kojima je bio poznat, kape, štapovi i omiljeni šeširi. I u centralnom prostoru gdje su Krležini primali goste caruju knjige, biblioteka od 4000 naslova. Krleža je tu radio, za radnim stolom iz 1930. Na stolu bilješke, hartije, kao da je za trenutak otišao u drugu sobu i samo se čeka njegov povratak za mjesto gdje je napisao "Zastave", "Areteja".
Bezbroj uspomena na svim stranama u vili koja je imala i mnogo burnije i dinamičnije dane. Kuvarice su tu pripremale raskošne večere na koje je dolazio i Josip Broz, prolazili su tu političari, pisci, slikari. Krleži je dom bio i drugi ured, odakle je godinama upravljao Leksikografskim zavodom koji danas nosi njegovo ime. danas je malo ko u životu od ljudi iz njegovog vremena. Hrvati kao da nisu posebno srećni što su imali tako velikog pisca, kojeg se ponekad prisjete na prigodnu godišnjicu i to je sve. Hrvatski jal, o kojem je Krleža tako sjajno progovorio, jači je, očito, od svega.
Kada je 1981. godine umrla Bela, njegova životna suputnica koja mu je bila najveći oslonac u životu, Miroslav Krleža je, takođe, odlučio "da ode". Umro je iste godine. "Ako je nekome stalo da sačuva uspomenu na jednu glumicu i jednog pisca, neka to učini", kazao je Krleža pred smrt, upitan šta će biti sa vilom u kojoj je živio.
(Izvor:Večernje novosti)
