Podgoričanin Esad Esko Merulić sjeća se dana kada se Podgorica po pjesmi mogla mjeriti sa Sarajevom i Mostarom.
Sredinom 80-ih Podgorica je imala više bendova nego što je danas kafića u centru, redovno su organizovane žive svirke, a lijep glas i muzičko umijeće ponekad su bili veći statusni simboli od debelog novčanika.
Esko priča da su Podgoričani odrastali uz pjesmu i uz nju se ljepše družili.
„Okupljali smo se ispred ulaza ili negdje u gradu i pjevali cijelu noć uz gitaru. Dešavalo se da, kad krenu kućama, momci idu niz ulicu i pjevaju. Takmičili su se čiji je glas ljepši“, priča Merulić.
Sjećajući se djetinjstva na rodnom Draču, Esko priča da su žene uz pjesmu radile, čistile dvorišta i uspavljivale djecu.
Pjevalo se na način koji je kasnije proslavila Ksenija Cicvarić, čiji je glas oduševljavao nekadašnju SFRJ.
Ksenija je, tvrdi on, podgoričku pjesmu dovela do vrhunca dok su Ahmet Jakupović i Hamdija Šahinpašić pokazali da neki krajevi Crne Gore u sevdahu ne zaostaju za Bosnom.
Dvije decenije kasnije, Merulić pokušava da podgorički sevdah ponovo postavi rame uz rame bosanskom i potvrdi da je novi način izvođenja sevdalinki regionalni trend koji je odavno prevazišao nacionalne podjele na Balkanu.
Osim u Crnoj Gori podgoričku pjesmu promovisao je i u sarajevskoj „Kući sevdaha“, pjevajući uz čuvene sevdalije Zehru Deović i Muhameda Mujkanovića.
Merulić tvrdi da osim “Sejdefe”, Podgorica ima još puno skoro zaboravljenih sevdalinki.
„Dok sam bio dječak brojni pjevači i ansambli su dolazili kod mog oca Meda, slušali sevdalinke i zapisivali ih. Te pjesme, od kojih su neke stare stotinama godina, želim da predstavim zaljubljenicima u sevdah“.
Iako je uz pomoć Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava početkom godine izdao album „Sevdah“ na kojem preovladavaju bosanske pjesme, Merulić planira da na narednom predstavi podgoričke pjesme.
Njima će, kako kaže, pokušati da podsjeti na staru Podgoricu u kojoj su ljudi bili bliski bez obzira na imetak ili naciju.
Nakon pjesama Staroj varoši i Džan mali, Merulić planira da opjeva čuvenu Tabahanu, naselje koje se nalazilo na mjestu gdje je sada zgrada Nikića.
„To je bio dio grada u kome su živjeli Romi kovači, i koji je uvijek odzvanjao pjesmom. Zato su za kuće u kojima se češće pjevalo Podgoričanke nekada govorile -eto ih, kao u Tabahanu. Na tu Podgoricu želim da podsjetim pjesmama“, kaže Merulić.
(Izvor:Vijesti)
