"Volim Ljuboviđu, najviše na svijetu", jedne zvezdane avgustovske večeri, kazao je čuveni glumac, nakon jedne pozorišne predstave u "amfiteatru" pred kućom u Tomaševu.

U sred je Mišova, kako su ga oslovljavali u zavičaju, sakrivena oko rascvalih jabuka i drugog voća, bila zaključana. Amfiteatar koji prošle godine nije osjetio glumce, zelenio se od tek izrasle trave.

"Mogu da ga opišem u dvije riječi: dobar čovjek. Od kraja aprila je bio u bolnici. Na aparatima. Volio je ovo, više je pripadao ovdje, nego... Proveo sam sa njim mnogo vremena. Čitav život. Družili smo se mnogo i u Beogradu. On je bio moj stric. Moj otac i njegov tata su bili braća od stričeva. Radomir i moj Milovan su bili rođena braća", ispričao je Mišov sinovac, Nenad Janketić, koji je dugo živio u Beogradu, a prije desetak godina se vratio u zavičaj, ne mogavši da podnese "gužvu i haos oko sebe"...

"U zavičaju je bio - naš. Kao i u Beogradu. Niko ga nije doživljavao kao neku veličinu. Bio je Mišo. Glumac. Ponašao se normalno, bez obzira na veličinu. To je nama u krvi. Bio je Beograđanin. Tomaševac. Crnogorac... Pripadao je svima. Baka Iva ga je odgajila. Žena moga dede. Mišina strina.",priča Nenad.

Njegova komšinica Cvijeta Dulović je sa iznenađenjem dočekala vijest o smrti velikog glumca.

"Mišo je bio samo takav čovjek. Nikad nije došao ovdje a da ne obiđe komšiluk. Kao i njegova djeca. Marko, Radomir, Milica, Iva... družili su se sa našom djecom. Mišo je uvijek bio raspoložen. Veseo. Lijepo ga je bilo sresti. Bio je siroče. Strina Iva ga je njivila. Dao je kćerki ime po njoj... Poslednji put je bio ovdje pretprošlog ljeta. Bio je već bolestan. Dobri naš Mišo. Svi smo izgubili po dio sebe njegovim odlaskom", ispričala je Cvijeta Novostima.