Tatu Ajnesma puni 32 godine uskoro i prvi put u više od decenije ima dom za koji može da kaže da je njegov – dvosoban apartman u malom nedavno renoviranom bloku Helsinkija.

„Ovo je čudo. Bio sam u mnogim komunama, ali svi su se drogirali. Morao sam da pobjegnem odatle. Bio sam u lošim vezama, ista stvar. Spavao sam na bratovom kauču i nikad se nisam naspavao. Nikada nisam imao svoj dom. Ovo je velika stvar za mene“, ističe Tatu za Gardijan.

U donjem dijelu dvospratne zgrade nalazi se živahan prostor za dnevne aktivnosti i ručavanje, besprekorno čista kuhinja, teretana i sauna. Na gornjem spratu živi 21 stanar, većinom mlađi od 30 godina.

Najvažnije za njih je da svako ima ugovor, plaća kiriju i, ako im je potrebno, prijavljuje se za pomoć. To je sve dio državne politike, koja je od Finske načinila jednu od rijetkih zemalja na svijetu (i jedinu u EU) u kojoj broj beskućnika opada.

Kada je strategija osmišljavana prije više od deset godina, četvoro ljudi odgovornih za smišljanje principa „Prvo dom“ bili su socijalni stručnjak, doktor, političar i biskup, a svoj plan nazvali su „Nimi Ovesa“ (Tvoje ime na vratima).

„Svima je bilo jasno da stari sistem nije funkcionisao. Bila nam je potrebna radikalna promjena“, kaže Juha Kakinen, sekretar radne grupe i prvi programski lider.

„Morali smo da se riješimo skloništa i hostela. Oni su dugo postojali u Finskoj, ali su svi vidjeli da ljudi i dalje ostaju beskućnici“, ističe Kakinen.

Kao u mnogim zemljama, problem beskućnika u Finskoj je rješavan putem modela stepenica - trebalo je da se pomjeraju sa dna lestvice kroz različite stadijume privremenog stepeništa, a konačni cilj bilo bi vlasništvo nad stanom.

Onda su u Finskoj odlučili da okrenu naopačke ovakvu praksu.

„Odlučili smo da stanovanje bude bezuslovno. Da kažemo ljudima: 'Ne morate da riješite sve probleme prije nego što nađete dom. Umjesto toga, dom treba da im bue siguran temelj i da vam olakša da riješite te probleme'“, objašnjava Kakinen.

RTS