Priča o ljubavi Admire i Boška jedna je od onih rijetkih, neponovljivih i nezaboravnih ljubavi o kojima se u Sarajevu i danas govori. Ljubav toliko snažna da je ništa nije moglo pobijediti, čak ni rat. Admira i Boško, Bošnjakinja i Srbin, nisu poznavali različitosti, nisu im bili važni vjera, nacija, ime…
Svoju ljubav započeli su u zimu 1984. godine, dok su još bili školarci, i voljeli su se punih devet godina. Maštali su o zajedničkom životu, kovali planove za budućnost, ne vjerujući da išta može poremetiti njihove snove. Bili su toliko prepoznatljivi jedno po drugom da nisu mogli izaći sami, a da ih prijatelji i poznanici ne upitaju “Gdje je Boško?” ili “Gdje je Admira?”.
A onda je došao rat. No, i tada su mladi ljubavnici bili uvjereni da ih ništa ne može razdvojiti. Vjerovali su da će ludilo rata stati, a oni se nastaviti voljeti pod bosanskohercegovačkim nebom. No, nakon godinu dana pod granatama i snajperskim mecima, odlučili su napustiti Sarajevo i potražiti mjesto gdje će slobodno graditi zajednički život.
Vjerovali su da će uspjeti i da je njihova ljubav jača od ludila rata, mržnje i zla koje se tih godina nadvilo nad Sarajevom. Planirali su preći u okupiranu Grbavicu, a nakon toga se uz pomoć zajedničkih prijatelja zaputiti za Beograd. Međutim, uspjeli su stići samo do Vrbanja mosta.
Američki reporter Kurt Schork, koji je svijetu prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi, je 1993. godine za Reuters napisao da su se vladini i srpski zvaničnici složili da ih puste da pređu liniju razgraničenja.
“Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, neko ih je pogodio”, napisao je Schork.
Snajperski hitac pogodio je prvo Boška, koji je odmah izdahnuo. Drugi metak je pogodio Admiru koja je, iako smrtno ranjena, smogla snage da dopuže do svog Boška, zagrlila ga je i izdahnula.
Tijela sarajevskih ljubavnika spojenih u posljednjem zagrljaju danima su stajala na “ničijoj zemlji”. Taj kraj je bio toliko opasan da se niko nije usudio da ih skloni.
Nakon osam dana, Vojska RS je izvukla tijela i sahranila ih na groblju u Lukavici. Admirini roditelji su nakon rata tijela prebacili u Sarajevo. Admira i Boško su sahranjeni na groblju Lav, jedno pored drugog.
Osamnaestog maja 1993. godine zli umovi su ubili ogromnu ljubav Admire i Boška, ali nisu ubili ideju o suživotu na prostoru Bosne i Hercegovine.
O mladim sarajevskim ljubavnicima pisane su pjesme, knjige, snimani filmovi…
Tragična ljubavna priča Admire Ismić i Boška Brkića bit će zauvijek ovjekovječena u pjesmi “Boško i Admira” grupe “Zabranjeno pušenje”. Za pjesmu je snimljen i spot koji je premijerno predstavljen 6. aprila, na Dan grada Sarajeva.
Pjesma govori o istinitoj i tragičnoj ljubavi dvoje Sarajlija, Bošnjakinji i Srbinu, koji su rođeni iste godine, o njihovoj bezgraničnoj ljubavi otkako su se upoznali u srednjoj školi i o tome kako ih različitosti, ljudska zloba, rat pa čak ni smrt nijesu uspjeli rastaviti.
(klix.ba)
