Kako je Vikend novinama saopšteno iz podgoričkog Osnovnog suda, prošle godine je zbog neplaćanja alimentacije donijeto ukupno 25 osuđujućih presuda, od čega su tri zatvorske kazne, 19 uslovnih osuda i tri kazne rada u javnom interesu, dok je 21 predmet još u radu.

Kada se podaci uporede sa onima od prethodne dvije godine, vidimo da je broj osuđujućih presuda znatno opao. Naime, 2018. donijeto je ukupno 60 osuđujućih presuda, osam zatvorskih kazni, 40 uslovnih osuda, dvije novčane kazne i 10 kazni rada u javnom interesu.

Tada su izrečene dvije oslobađajuće presude, četiri odbijajuće presude, dok su četiri predmeta još uvijek bila u radu.

“Nadalje, 2017. godine donijeto je ukupno 57 osuđujućih presuda (četiri zatvorske kazne, 47 uslovnih osuda i šest kazni rada u javnom interesu), dvije oslobađajuće presude, tri odbijajuće presude, dok je osam predmeta delegirano drugom sudu”, saopšteno je iz Osnovnog suda u Podgorici.

Podaci, takođe, govore da je najveći broj okrivljenih za neplaćanje izdržavanja tokom 2019. godine bio muškog pola – 43, dok je svega troje okrivljenih bilo ženskog pola. Slična situacija je i ranijih godina. U 2018. godini je 68 okrivljenih bilo muškog, a četiri ženskog pola, kao i u 2017, kada je 64 bilo muškog, a šest ženskog pola.

Komentarišući ove podatke direktorica nevladine organizacije Sigurna ženska kuća Ljiljana Raičević kaže da možda poneki grad ima pozitivniju statistiku, ali da je evidentno da se na teritoriji Crne Gore zaštitne mjere ne poštuju, te da na nivou zemlje nema dobrih rezultata.

“Ove godine ćemo tražiti da se ponovo preispita alimentacioni postupak jer je alimentacija pri vrhu problema, a ona se tiče egzistencije djece. O djeci malo ko vodi računa, a tu su prije svega centri za socijalni rad, koji moraju da obrate pažnju na manipulaciju djece, koja najviše trpe. Najveće su oni žrtve”, ističe Raičević.

Raičević

Takođe, ona napominje da je u 90 odsto svih presuda riječ o nasilnicima koji godinama ne daju izdržavanje svom djetetu, a da im sud čak omogućava da to urade na otplatu.

“Prije nekoliko godina bilo je žena koje imaju djecu od 15, 16 godina, a nijesu dobijale nikad novac od oca. One nijesu imale mogućnost da to naplate od prvoga dana i onda se to nagomilalo. Neko to iz raznih razloga ne može odmah da plati i sud onda daje mogućnost da se dug plati na rate. To je problematično jer nekad pristigne neka rata, a onda se na sljedeću čeka dugo. U nekim slučajevima se bivši partneri dogovore da se rate plaćaju u iznosu mimo onog koji je sud odredio”, navodi Raičević i ističe da žene tu griješe.

“Mi smo im rekli da moraju svaki put da dođu kod nas, da ćemo to da obnovimo. To je zakonska obaveza koja važi i za majke i za očeve”, napominje Raičević.

Prema njenim riječima, ima mnogo privremenih mjera koje stoje dugo po fiokama i koje se često ne poštuju. Kako ističe, mana Krivičnog zakonika je što privremene mjere niko ne prati.

“Niko ne prati zabranu približavanja, šta se sa njom dešava, da li ima nepravilnosti, da li žena prijavljuje. Tamo ima jedna klauzula, naročito u njemačkom i austrijskom zakonu, ali i u Istambulskoj konvenciji, da i žena može da trpi posljedice ako ne prijavi ono što je sud presudio. Moraju se jedanput naučiti da se sudske odluke moraju poštovati”, naglašava Raičević.

U slučajevima neplaćanja alimentacije, ona savjetuje majkama da se obrate Sigurnoj ženskoj kući, jer oni nude besplatnu pravnu pomoć.

“To je veoma komplikovana procedura kod advokata, koji to dobro naplaćuju. Mi smo nedavno shvatili da smo samo u jednom slučaju na razvod braka, privremene mjere, tužbu za alimentaciju uštedjeli oko 1.100 eura. Ta žena je imala i tužbu za dodjelu imovine pošto je situacija bila jednostavna, 1/1. On je živio u njenom stanu, međutim, niko od nadležnih organa ne zna kako da uđe i da izbaci čovjeka”, kaže Raičević.

Ona objašnjava da je jedna od prvih stavki zaštite da se ne dovodi žena i dvoje, troje ili četvoro djece u sklonište, a da nasilnik ostaje u njenom stanu.

“Isti je slučaj i ako je stan njegov. Stan može da bude i od svekra. Ona je žrtva. Ona je podnijela krivičnu prijavu protiv nasilnika koji je tuče, koji je izrabljuje, koji je ekonomski uništava, koji ima nekoliko tužbi”, ističe Raičević.

Kako navodi, problemi se javljaju i na sudu, gdje žrtva nije dovoljno zaštićena.

“Mi ih pratimo na sudu. Nemamo pravo da pričamo, ali često se dešava da tužioci vide da je ona sva smušena i onda nas oni pitaju. Mi jedino u tom slučaju iskoristimo priliku da objasnimo pravu priču. Žrtva vrlo često od straha ne umije da progovori. Često se dešava da prije suđenja ona vidi njega u hodniku. Znači da nije zaštićena. Viši sud nema prostoriju u kojoj će da skoni nasilnika dok žena ide prema sudiji da da izjavu, nego se sa njim suočava u hodniku, gdje joj on pokretom ruke pokazuje da će je zaklati. Ona je tada gotova”, kazala je Raičević.

U jednom slučaju, priča ona, pratila je jednu od žena gdje je bio pokušaj ubistva, kada joj tužiteljka nije dozvolila da prisustvuje.

“Kasnije sam saznala da je ta tužiteljka imala snahu koja je kod nas bila šest, sedam mjeseci. To ne bi smjelo da utiče na ovakve situacije. Imam potpisan Memorandum sa Vesnom Medenicom, prema kom imam pravo da pratim našu klijentkinju na sudu, u policiji, tužilaštvu, medicinskom zavodu itd”, kaže Raičević.

Najslabija karika je ipak, prema njenim riječima, zdravstveni sistem, jer medicinski radnici i dalje ne prijavljuju nasilje.

“Mnogo nasilja ima nad ženama koje se ne prijavljuje. Ima i pokušaja silovanja i silovanje, koje medicinski radnici ne prijavljuju jer kažu da ne mogu da idu protiv izjave roditelja koji ne bi htjeli da se to zna. Međutim, to ima svoju proceduru, zakonski tok. To je krivično djelo koje mora da se prijavi jer bi morao da snosi konsekvence. Nešto što se broji kao krivica više se ne tiče porodice nego je važno da se zločinac uhvati. Silovanje je težak zločin”, napominje Raičević.

Majka pobjegla od nasilja, djeca joj okrenula leđa

Raičević kaže da su im se muškarci ređe obraćali kada su imali starateljstvo nad djetetom, a majka je odlazila od kuće i trebalo je da plaća alimentaciju. Ipak, ona naglašava da je bilo vrlo karakterističnih slučajeva kada je majka bila primorana da plaća alimentaciju iako je bila žrtva.

“Imali smo u skloništu dugo jednu ženu koja ima dva sina i koja je plaćala alimentaciju djeci jer ona nijesu htjela sa njom da dođu. Morala je da bježi od nasilja, iako je dobro situirana. Ona je izdržavala porodicu, muž ništa nije radio, bio je alkoholičar i povremeno je konzumirao opojne droge. Ona je sve to finansirala. Radila je po dva posla, bila je dobra službenica i imala je dobru platu. Živjeli su zahvaljujući njoj”, priča Raičević.

Međutim, kako kaže, ona više nije mogla da trpi batine i poniženja i razvela se.

“Ipak, poslije razvoda, oni izađu iz sudnice zajedno. Ona nije imala gdje da ode jer su otac i majka bili ljuti na nju što je toliko godina trpjela nasilje, te se vratila kući kod bivšeg muža. Poslije nekoliko dana, kreće sve po starom, iako su razvedeni. Ona više nije mogla da izdrži, razgovarala je sa sinovima. Pitali su kako će se izdržavati jer tata ne radi i ona im je ponudila da idu sa njom. Međutim, dječaci vole i oca. Mlađi je shvatio o čemu se radi, a stariji je bio ljut na nju jer je vidio da će ona da ode. Kreće priča protiv nje, gdje ona ne umije da parira”, kazala je Raičević.

Kako je vidjela da je situacija opasna, majka se obratila Sigurnoj ženskoj kući, odakle su po nju poslali taksi i otišla je u sklonište.

“Tu je ostala dugo pa je iz skloništa radila nekoliko poslova i nastavila je da izdržava porodicu. Osjećala je grižu savjesti jer ih je ostavila iako je sud dodijelio njoj starateljstvo kada su se razvodili. Djeca nijesu htjela sa njom da pođu jer su bila dosta velika i mogla su da odluče šta hoće, a odlučili su da ostanu kod oca. Kako su mjeseci prolazili, ona je skupljala novac kod nas, radila je i njih izdržavala, dok jednog dana nije shvatila da će to u beskraj da se rastegne i da djeca komuniciraju sa njom samo oko 1. u mjesecu, kada ona treba da im šalje pare. Vidjela je da ih je izgubila na taj način”, navodi Raičević.

U drugom slučaju, predočila je ona, majka je pobjegla sa jednim djetetom u Sigurnu žensku kuću. Stariji sin je ostao kod oca jer mu je on, kako kaže, obećavao da će da mu kupi dobre patike, električni trotinet.

“Majka je shvatila da se stariji sin, koji je dugo godina bio bolestan i oko koga je ona dugo jedina vodila računa, odlučuje zbog novca da ostane kod oca. Odlučila je da ne traži starateljstvo nad tim djetetom”, kaže Raičević i ističe da je malo takvih slučajeva da se majka naljuti i da shvati da je izgubila dijete zbog novca koji drugi roditelj ima.

“Teško prihvataju te situacije, da uprkos podizanju, ljubavi, puno neprospavanih noći, vođenja po bolnicama dijete odluči zbog novca da ode kod oca. Sin je nakon dugogodišnjeg liječenja prohodao, sada bi mogao da vozi i taj trotinet, ali ona nije imala novca da mu to priušti. Ona je vidjela na sudu kako je nije ni pogledao, okrenuo se prema ocu i rekao: ja idem sa tobom. Pričala nam je o tom osjećanju koje je tada imala. Jedan dio njenog tijela se odlomio i nestao. Prvi put sam čula da neko tako opisuje kad izgubi dijete”, otkriva Raičević.

Ona, takođe, kaže da su toj ženi našli posao i stan koji ne plaća puno, ali da otac i dalje ne plaća alimentaciju za dijete koje je ostalo kod nje.

“Ta tužba stoji u nečijoj fioci i ne znamo zašto se kasni sa tim stvarima jer je dijete malo i ne pita se još kod koga će. Sud je njoj dodijelio starateljstvo i već dvije ili tri tužbe protiv oca stoje od prošle godine”, dodaje Raičević.