Aleksej spava pored ogromne industrijske toplovodne cijevi. Opasna instalacija ga ipak održava u životu. Ukoliko leži suviše daleko od nje, mogao bi da umre od hladnoće. Kada se nađe previše blizu, rizikuje da dobije ozbiljne opekotine. Pijanstvo donosi loše procjene koje mogu biti fatalne za Vergunova.

"Noću spavam zatvorenih očiju, ali čujem sve", kaže Vergunov.

Nekada je želio da započne novi život. Prije dvije godine je Aleksejeva prijateljica Aljonka preminula od raka jetre i njemu se srušio svijet. Živjeli su zajedno u blizini željezničke stanice.

"Živim od danas do sjutra i to je to. Kada bih našao ženu poput nje, možda bih se ponovo vratio normalnom životu. Ne mogu da nađem nikoga kao što je Aljonka", kaže razočarani beskućnik.

Dobri komšija

Vergunov koji sebe naziva i Ljoka Brada jedan je od 3.500 beskućnika iz sibirskog grada Omska. Pravi broj vjerovatno je veći od zvaničnog podataka. Jedan je od rijetkih koji ljubazno pozdravlja prolaznike i zastaje kako bi ćaskao sa njima.

"Smrzavaš se u stanu ispod tri ćebeta, a ja uživam između cijevi", šali se Vergunov sa svojim sugrađaninom.

Vergunov obožava noć. Iako je tada veoma hladno, grad i lokalna deponija su potpuno pusti. Tamo traži staklene flaše i ostale reciklažne sirovine, a potom razmjeni za nešto novca, piše Rojters, prenose Nezavisne.

Omsk od Moskve dijele tri časovne zone. U gradu postoji utočište za beskućnike. Dom se nalazi na periferiji, ali Vergunov ne želi da ode tamo, jer mu lokalni beskućnici ne dozvoljavaju da pretražuje obližnju deponiju.

Dobrotvorna organizacija Karitas donira hranu i garderobu beskućnicima Omska. Vergunov takođe pomaže ljudima koji dijele njegovu sudbinu. Spasio je svog prijatelja Aleksandra, kada ga je grupa tinejdžera zapalila.

Nije kasno za preokret

Bol i nesreća nekada motivišu beskućnika da promijeni život. Ljusa Stepanova (44) želi da se vrati normalnom životu poslije 27 godina lutanja ulicama. Prošlog mjeseca primljena je u bolnicu, jer je dobila ozbiljne opekotine od toplovodne cijevi. Sada živi u selu Rozovka, 30 kilometara daleko od Omska.

"Želim da se vratim kući, kod majke. U djetinjstvu sam imala drugačije snove, ali taj brod je otišao i sada je prekasno", kaže Stepanova.