U tekstu se nalazi bolna ispovjest jedne medicinske sestre kojoj je svaki dan kao noćna mora.

Silvija Đakomeli, medicinska sestra u bolnici Senigalja, koja se nalazi u prvoj liniji borbe protiv koronavirusa, navodi da je stanje u Italiji dramatično.

"Umire se kao u Aušvicu, borimo se kao u Vijetnamu. Umiru jedan nakon drugoga, muškarci, žene i mladi. Da, i mladi. Prvo po hitnom postupku stignu u bolnicu, stavimo ih na intubaciju u najkraćem mogućem roku, bez mogućnosti da pozovemo njihove najbliže. I za sekund shvate da nisu imuni na virus, što prati strah od smrti", navodi sestra Đakomeli.

Dodaje da više desetina osoba umre, bez mogućnosti da se pozdrave sa najmilijima.

"U nekim smjenama bude mirno, a onda dođu smjene u kojima nam umru tri osobe u roku od dva sata. Ti pacijenti imaju izuzetno visoku temperaturu, dajemo im što više tečnosti da bismo im spustili temperaturu, peremo ih, pomažemo im da jedu, gledamo kako im se kreću parametri. Oni bi željeli da nas drže za ruku da bi dobili malo utjehe, ali mi ne smijemo to da radimo. Članovi porodice žele da dođu da vide svoje najdraže, a ne mogu", objašnjava sestra Đakomeli.

Dodaje da ima slučajeva koji odmah moraju na reanimaciju.

"Imamo malo kreveta, starije ljude bolest je toliko oslabila da umiru vrlo brzo. Preuzimam svu odgovornost kad kažem da je ovo kao u Aušvicu, ljudi umiru i fizički, ali im pada i moral, a mi radimo kao vojnici u Vijetnamu, jer sve ono što smo studirali i znali o medicini sada je prevaziđeno", navodi sestra Đakomeli.

Dodaje da ne postoji više bolnica, već samo zone Kovida, koje su potpuno izolovane.

"Ne možemo da uđemo i izađemo iz soba kad hoćemo, ne možemo da pričamo ili dodirujemo pacijente, sada 'brinemo o pacijentima' na distanci. Ali tako sada rade naši ljekari i medicinske sestre, naši vojnici", navodi sestra Đakomeli.

Samo kolektivna svijest spašava 

Dodaje da iz ove bitke možemo izaći kao pobjednici samo ako postoji kolektivna svijest o tome da se pravila moraju poštovati.

"Neki od nas idu na džoging pa samim tim se izlažu opasnosti da se zaraze, dok se, s druge strane, ljekari ubijaju od posla da bi se zaustavio ovaj svakodnevni masakr. Nisu u pitanju samo stari ili samo hronični bolesnici, kako to nerijetko misli mlađi svijet. To su prije svega ljudi, a njihova smrt je drama mnogih porodica i ožiljak na srcu nas zdravstvenih radnika", objašnjava sestra Đakomeli.

Dodaje da nije istina da umiru samo stari ljudi.

"Prije nekoliko dana smo intubirali čovjeka od 47 godina bez ikakvih simptoma i nije kao prije kada vas intubiraju dok ste ošamućeni pa niste ništa znali, sada su ljudi budni, anesteziolog im kaže jasno 'sada ću da te intubiram'. Ponekad možemo da im damo telefon da pozovu ukućane, ako su mladi može i video-poziv. Ponekad mi to izgleda kao poslednji pozdrav. Užasno je", navodi sestra Đakomeli.

Za 22 godine rada kao medicinska sestra nikada nije vidjela ništa slično

"To je ta istina koju bi trebalo da shvate oni koji izlaze iz kuće i govore: 'Koronavirus? Gluposti!' Ali to je realnost bolnice u Senigalji, koja je prozvana Kovid 19+", ističe sestra Đakomeli.

Kako kaže, medicinske sestre rade od sedam do deset sati dnevno, obučene u skafandere koji treba da ih zaštite i koji im onemogućuju da idu u toalet, da jedu i da komuniciraju sa spoljnim svijetom.

"Često i plačemo, ali svi zajedno radimo što više možemo, kao nikad prije. Moraš da sačekaš kraj smjene, taj skafander možeš da skineš samo ako zaista više ne možeš da izdržiš", objašnjava medicinska sestra Đakomeli.

Dodaje da na nos stavljaju hanzaplast zato što im izlaze plikovi zbog maski koje ne skidaju.

"Onda oblačimo uniforme, pa zaštitu za cipele, mantile napravljene od posebnog materijala, rukavice i skafandere. Ne postoji nijedan centimetar koje je otkriven i slobodan. Svaki put kada smo u kontaktu sa pacijentima koji su zaraženi zaista puno rizikujemo", navodi medicinska sestra.

Dodaje da medicinsko osoblje pokušava da se što je više moguće izoluje od svojih porodica.

"Iznajmila sam stan, ali u njemu ne volim da budem sama. Neke kolege imaju malu djecu, što sve još više otežava. Ipak, optimisti smo. Samo ne znam da li su ljudi svjesni šta mi proživljavamo", navodi heroina iz Italije.

Građanima poručuje da budu savjesni i ne izlaze, ali i da poštuju ljekare, koji se žrtvuju za njih

"Ne smijemo da se zarazimo, vi ne znate da radite naš posao. A noću ne spavam dovoljno, često se budim i razmišljam o poslu. Doručak mi je jedini obrok, posle više ne mogu da jedem. Spremam se čak 20 minuta prije ulaska na odeljenje", objašnjava medicinska sestra.

A na odeljenje unose samo mobilni telefon, jer, kada je hitno, moraju se čuti sa ostatkom osoblja.

"Pre neki dan sam radila 17 sati, sve nas je stigao umor", poručuje sestra Đakomeli.

A narod ide u šetnju kao da se ništa ne dešava.

"Samo egoisti misle da se to njima neće desiti, a svakom to može da se desi, ne samo starim ljudima. Ne želimo da nas oni koji idu u šetnju ili na trčanje smatraju herojima. Ovo je naš najveći profesionalni izazov do sada, zajednička odgovornost. Samo ako su ljudi disciplinovani i ostaju kod kuće, mi medicinski radnici možemo da im pomognemo", zaključila je medicinska sestra iz Italije.

Izvor: Anconatoday/RTS