Marković je, za PR Centar, ispričala da je kao ljekar doživjela dvije čudne i potpuno različite situacije.

Na početku epidemije je, kao kontakt osobe, koja je bila pozitivna na COVID-19, bila u karantinu.

„Postupajući po osnovnim epidemiološkim načelima, kao neko ko je bio u kontaktu sa osobom za koju se kasnije ispostavilo da je pozitivna na novi koronavirus, bila sam smještena u karantinskoj izolaciji, odnosno u institucionalnom smještaju, kako bih zaštitila druge. Imam iskustvo čovjeka koji je živeo zaključan u hotelskoj sobi, kako ne bi izložio riziku kolege, porodicu, ostale građane. A takođe sam imala čast da zajedno sa kolegama vodim aktivnu borbu protiv ove epidemije“, rekla je Marković.

Ni jedno ni drugo iskustvo, kako je priznala, nije bilo lako.

„Nije bilo lako biti zatvoren, ne gledati svoju porodicu, zato što ste potpuno svjesni toga da nekome možete ugroziti zdravlje, život. Tada ih nisam gledala, jer sam mislila da, realno, mogu da im prenesem bolest, jer sam bila u kontaktu sa inficiranom osobom. A kada sam mogla izaći iz sobe, dolazila sam da radim sa svojim kolegama i opet nisam mogla da gledam svoju porodicu. Moja porodica je od početka epidemije lišena mene“, ispričala je Marković.

A najviše je, kako nam je rekla, opterećivao strah od nepoznatog.

„Suština je da mi do kraja ne znamo sa čime se borimo. Karakteristike virusa, odnosno neprijatelja sa kojim se borimo, nikome u svijetu nisu potpuno jasne. I upravo je to bilo najveće opterećenje“, kazala je Marković.

Marković, foto: PR Centar

A dok je bila u karantinu, mučilo je što se osjećala beskorisno.

„Uzalud sam imala sve vrijeme svijeta da čitam knjige, da gledam filmove, da radim sve ono za šta mnogo puta nisam imala vremena, kada najbitniju stvar nisam mogla – da se pridružim kolegama i da vodim borbu protiv nečega što je napalo cijeli svijet“, rekla je Darinka.

Zato je, kako je rekla, bila srećna kada se vratila na posao, iako radni dani prosječno traju deset do 15 sati.

„Sigurna sam da ne postoji kolega epidemiolog u državi koji ne radi minimun deset sati dnevno zadnja dva mjeseca. Možda je fizička iscrpljenost nešto čime smo najviše opterećeni. A tu su i strahovi, neizvjesnost. Svako jutro, kada se probudimo, ne znamo šta nas čeka“, rekla je Darinka.

Iako znaju da su dan ranije uradili sve što su mogli, zaposleni u Institutu za javno zdravlje uvijek se pitaju da li je to bilo dovoljno.

„Mi se stalno trudimo da registrujemo sve što nas brine, svaki pozitivan slučaj. Pokušavamo da registrujemo svaki kontakt pozitivnog slučaja. Trudimo se svim silama da razgovaramo sa ljudima, i oboljelim i onima koji su u riziku. Non stop smo dostupni. Mi smo njihovi i ljekari i prijatelji i psiholozi i porodica. Osim našeg osnovnog posla, da sprečavamo epidemiju, pokušavamo da, ljudima koji su pozvani na nas, olakšamo situaciju“, rekla je Darinka.

Pred spavanje, razmišljajući o prethodnom danu, sebi kaže „dobro je, sve smo ih zvali, pokušali smo da obiđemo što više lokacija na terenu, tesirali smo veliki broj ljudi".

„Svaki kraj dana se, zapravo, svodi na to da sebe utješite da ste uradili najviše i najbolje što ste mogli“, kazala nam je Darinka.

A predah nalazi u snu i u osjećaju „da držimo stvar pod kontrolom“.

„San je, definitivno, nešto što nam je svima neophodan. Nisam sigurna da imamo vremena da radimo stvari koje volimo, želimo. Ali nadoknadićemo kad se sve završi. Predah je, u stvari, u tom osjećaju da držimo stvar pod kontrolom. Nadam se da me osjećaj ne vara, ali stvarno mislim da držimo stvar pod kontrolom. Za sad. Nadamo se da nas neće iznenaditi ništa neprijatno“, rekla je Darinka.

Za nju su ponos i satisfakcija i to što zdravstveni radnici iz cijele Crne Gore potpuno razumiju jedni druge, što dišu zajedno.

„Nikad u životu nisam bila ovoliko svjesna veze između nas saradnika, kao što sam ovaj put. Svi smo dostupni jedni drugima 24 sata. Svi razgovaramo, razumijemo jedni druge. Pokazali smo i ljudima suštinu svog posla, da smo mi stvarno tu za njih. Ja se nadam da to građani prepoznaju. Mislim da smo uradili veliku stvar i nadam se da će Crna Gora ući u istoriju po nevjerovatnom potezu. Mi smo prva zemlja, koja je bez potvrđenog slučaja COVID-19 infekcije, uvela restriktivne mjere, upravo zbog svijesti da treba da zaštitimo našu populaciju“, rekla je Darinka.

Ponosna na kolege, državu, građane, Dara ni ne pomišlja da bi borba protiv koronavirusa mogla biti izgubljena.

„Borimo se svim silama i nadamo se da ćemo na kraju izaći kao pobjednici, plus ćemo, vjerujem biti, zadovoljni svim šta smo uradili“, kazala je Marković.

Za kraj je, ipak, jasno poručila da svijest o tome da borba i dalje traje ne smije da nas napusti.