Ovo je, kako je istaknuto u presudi, prvi put da Evropski sud za ljudska prava zahtjev za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka svrstava u korpus prava obuhvaćenih članom 8 Konvencije. Ipak, buduće presude u ovakvim situacijama, kako je istaknuto, zavisiće od pojedinačnih okolnosti svake predstavke i činjenica u tim predmetima.
Domaći sudovi
Slučaj se odnosio na želju podnositeljke predstavke da premjesti ostatke svog supruga iz Crne Gore, koji je umro 1995. godine u Srbiji, a zbog rata nije mogao da bude sahranjen u Trebinju u Bosni i Hercegovini, gdje su živjeli i imali porodičnu grobnicu. Drašković je 1. juna 2014. tražila saglasnost bratanića svog muža da dozvoli ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka, koju on nije dao.
Sudski postupak je pokrenut u septembru 2014. godine. Drašković je Osnovnom sudom u Herceg Novom kazala da će posao ekshumacije i prenosa da uradi eksperti suda, a po njenom trošku. Bratanić je naglasio da je bila posljednja želja njegovog strica da bude sahranjen u Crnoj Gori, blizu svoje rodne kuće. Svjedok je ovoj želji, kako tvrdi, njegova rođena sestra. Pored toga, bratanić je pred sudom tvrdio da su u grobnici u kojoj je sahranjen njegov stric i posmrtni ostaci drugih članova familije, te da bi bilo nehumano kopati, kao i da bi to bilo nepoštovanje posljednje želje njegovog strica.
Prva presuda u ovom predmetu donešena je u februara 2015. godine. Osnovni sud u Herceg Novom odbacio je tužbu Drašković, smatrajući da ona nema pravni interes da podnese zahtjev za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka. Drašković se žalila na ovu odluku, tvrdeći da ima moralno i legalno pravo da podnese ovakav zahtjev. Tražila je od suda da joj dozvoli da obavi ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka bez dozvole bratanića njenog muža.
Viši sud u Podgorici je u aprilu 2015. godine potvrdio odluku Osnovnog suda u Herceg Novom. Nakon nekoliko mjeseci Drašković je podnijela ustavnu žalbu, u kojoj je navela da je zbog presuda sudova odluka o ekshumaciji i prenosu ostala u "rukama" bratanića. Na ovaj način je, kako tvrdi Drašković, ostala bez prava na pravično suđenje (segment člana 6 Konvencije), kao i na pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života u širem smislu (član 8).
Procedura
U avgustu 2019. godine Komunalno preduzeće u Nikšiću obavijestilo je Drašković da ne mogu da obavljaju ekshumaciju bez dozvole vlasnika grobnice, a istog mjeseca dobila je dopis od Sanitarne inspekcije u kom su naveli da relevantni propisi ne predviđaju da li je u ovakvoj situaciji neophodna saglasnost vlasnika grobnice za ekshumaciju, te da je neophodno prvo riješiti nesuglasice na internom nivou, a potom podnijeti zahtjev za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka Upravi za inspekcijske poslove.
Iz Kancelarije zaštitnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava su naglasili da Drašković nije formalno podnijela zahtjev za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka nadležnoj službi, ustanovljavajući da je potrebna saglasnost vlasnika grobnice. Naglasili su da je ovaj slučaj veoma specifičan, te da sličnih nije bilo u istoriji nadležne inspekcijske službe. No, i pored sumnje koju je podnositeljka predstavke mogla imati o odluci, trebalo je prvobitno to da učini. Na taj način bi omogućila inspekciji da ispita bezbjednost izvođenja ekshumacije i prenosa, a eventualnu žalbu mogla je podnijeti Ministarstvu zdravlja, a potom inicirati postupak pred sudom. Sve i da je bratanić dao saglasnost na njen zahtjev, postupak ne bi bilo moguće izvesti bez nadzora nadležne inspekcijske službe.
Zaštitnik je naglasio i činjenicu da Drašković nije podnijela odgovarajuć dokaz da je njen muž htio biti sahranjen u Bosni i Hercegovini. Pored toga, kako je navedeno, Drašković je tvrdila da je bilo nemoguće sahraniti njenog muža u Bosni i Hercegovini zbog rata, ali je on bio završen do kraja 1995. godine, dok je saglasnost za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka uputila 2014. godine.
Sud u Strazburu dodijelio je Drašković 4.500 eura na ime nematerijalne štete i 3.250,27 eura na ime troškova i izdataka. Ustanovljeno je da ne postoji zakonski mehanizam u domaćoj legislativi za ovakve sporove, te da sudovi nisu bili "adekvatno balansirani" prilikom odlučivanja po tužbi Drašković.
"O ovakvim okolnostima nadležni bi trebalo da naprave balans između zelje podnosioca predstavke za ekshumaciju i prenos, uprkos interesu države da očuva nepovredivost grobova i prava drugog člana porodice", navedeno je u presudi.
Pobjeda
Komentari