JOŠ dok sam studirao na Akademiji, govorili smo da ne postoje male uloge, već samo glumci koji igraju male uloge. Ovim riječima, poslije premijere "Filomene Marturano", u režiji Jagoša Markovića, razgovor za "Novosti" započinje Vlastimir Đuza Stojiljković. Ovaj doajen srpskog glumišta upravo je od scenskih minijatura umio da pravi role za pamćenje. Glumac koji je u više od 130 velikih i malih uloga ispisivao istoriju našeg pozorišta i kinematografije, rado se odazvao da treći put sarađuje sa tivatskim Centrom za kulturu.
Ja sam ulogu sobara Alfreda dobio umjesto nekog drugog ko nije mogao da igra - priznaje nam popularni glumac. - Onda je Rade, majstor svijetla, predložio Jagošu da bi bilo dobro da u ulogu "uskoči" Đuza, tako da sam u "Filomeni" pomalo neplanirano.
Na račun svog učešća u predstavi ovaj inače i privatno duhoviti Kruševljanin, koji je izgleda smisao za humor ponio iz svog rodnog kraja, našalio se i sa novinarima na konferenciji za medije uoči premijere:
- Predstavnici sedme sile djelovali su mi nekako opušteno, pomalo nezainteresovano, pa sam se potrudio da ubacim iskru, neku varnicu, koja bi ih razdrmala. Rekao sam da se meni ne dopada mnogo taj komad. Gledao sam ga nekad prije, i nije ostavio neki utisak. Namjerno sam to govorio, kako bih izazvao neku reakciju. Objasnio sam im i kako u predstavi uđem na scenu i tako stojim 30 minuta, kažem dvije i po riječi. To me malo podsjetilo na ono kad je Čehov govorio da ako puška stoji na sceni i publika se pita zašto je tu, onda je očekivano da će na kraju opaliti. U dobrom komadu puška stvarno opali, rekao sam, ali ja izgleda neću opaliti. I zamislite, novinari su sve to prenijeli!
Predstava u kojoj ovog ljeta igra sa beogradskim koleginicama Anitom Mančić i Sekom Sablić, ali i prvakom Crnogorskog narodnog pozorišta Branimirom Popovićem, na moru je, po njegovom mišljenju, dobila jedan drugačiji kvalitet:
- Ovakav ambijent, sa kišom, sa tim kostimima, u toj travi, uz mirise mora i Mediterana, nemoguće je vidjeti negdje drugde, a sve to jako je prijemčivo za publiku. Jagoš je dobro uradio svoj posao, a italijanski komad nije preveden na srpsko-crnogorski, crnogorsko-srpski, nego se govori jezikom koji se koristi u Boki. Kao kada bi se u Srbiji govorili na "piroćanskom". Publika se lako srodila sa jezikom, ambijentom, pričom, jer je sve urađeno kao da se cijela ova storija dešava ovde. Predstava i cio festival su Mediteran.
NISKE GRANE
- U BEOGRADU, pozorište i film nikad nijesu bili na nižoj grani - tvrdi glumački veteran.
- Za film se ne daje ni dinara. Morao bi da postoji neki plan, sistem po kom se razvija i kinematografija i pozorište. Privreda je nešto što je materijalna baza društva i pretpostavlja se da prvo ona treba da ozdravi, ali zdravstvo, prosvjeta i kultura su odraz zemlje.
(Izvor:Večernje novosti)
