ZA Orlovat, nadomak Zrenjanina, danas se možda ne bi ni znalo da se ponajviše ne spominje kao mjesto rođenja jednog od najvećih srpskih slikara realista Uroša Predića (1857-1953). Tu je nedavno obilježena i šezdesetogodišnjica njegove smrti.
Ali, zapravo - na kakav trag o ovom značajnom i izuzetno skromnom slikaru namjernik može da naiđe u ovom banatskom selu? Više je nego skroman.
Na ulasku u Orlovat omanja tabla u obliku slikarske palete putnika obavještava: „Zavičaj Uroša Predića“. Ambicije Orlovaćana su veće. O svom trošku su mermerom obložili porodičnu grobnicu Predića. Inicirali gradnju spomen-kuće, roditeljskog doma Uroševog.
Konkretno, ali jedino uz pomoć tamošnjeg svještenika Rajka Srdića najviše može da se „pročita“ u samoj crkvi gdje je u 72. godini Predić oslikao ikonostas i jednu od niša u paraklicima hrama. Kako je Uroš Predić za svetačke likove na svojim brojnim ikonostasima podosta koristio lokalno stanovništvo, ovde je on ostavio i svojevrsnu posvjetu svojim roditeljima. U jednoj od dvije niše naslikao je Svetu Paraskevu - suprotno uobičajenom klišeu - kao staricu. Paraskeva zapravo jeste portret njegove majke za koju je bio jako vezan. Tu snažnu vezu potvrđuje i maramica nađena u njegovom legatu kojom je, kako je sam zapisao na komadu papira nađenom uz nju - obrisao poslednje suze umirućoj majci. U drugoj niši slikarski stil jasno „kazuje“ da Svetog Savu, taj robusni lik nije radila Uroševa ruka. Freska je djelo slikara Koste Vanđelovića Štipljanina. Ipak, taj Sveti Sava, sa likom Uroševog oca Petra, svještenika u Orlovatu, rađen je po njegovom crtežu. Na samom ikonostasu u liku Sv. Nikole je portret njegovog dede. Možda su među anđelima i njegove dvije sestrice umrle u ranoj mladosti.
O atmosferi u kojoj je Uroš rastao i formirao se može da se sazna podosta - indirektno. Najprije da Orlovat nije tek tamo neka selendra svjedoči i Jevanđelje koje se čuva u crkvenom sefu. Teško, okovano u pravo srebro, ukrašeno još sa poludragim kamenjem, štampano je u Moskvi 1773. - po narudžbini iz Orlovata! To govori o moći ovog naselja, kao i veliki park iz 18. vijeka, projektovan u francuskom stilu sa rondelama i spiralama šimšira, starim drvećem precizno isplaniranim, ali i mladim samoniklim. Pored parka je crkva u srpsko-moravskom stilu iz 1927, podignuta na temeljima starije, manje barokne crkve u kojoj je služio Urošev otac. Tu su i Sokolski dom sa velikom salom, pa započeta spomen-kuća Predića, kuća Granične straže iz 1799, koju je crkva otkupila 1908. i sad je dom lokalnog paroha. Dijagonalno od buduće spomen-kuće, za koju danas nema novca, kuća Boška Stankova.
E, ovdje je bila kuća Predića koju su od njegovog sinovca Svetozara 1927. kupili moj djeda i otac - priča vremešni Boško koji se još sjeća „čika Uroša“.
Naime, dvije ratne zime 1942. i 1943, „čika Uroš“ je proveo u kući svog prijatelja, ali je svratio i dva puta da obiđe mjesto svog ranog detinjstva. Oba puta po Boškovoj priči, koji je tada imao 10 godina, njegovi roditelji su ga zadržali na večeri i pitali ga šta da mu spreme, a Uroš je uvijek želio „kulju i mlijeko“.
Stankovi su na mjestu Predićeve izgradili novu kuću (i ona je danas stara) ali o negdašnjem domu i životu Predića na ovom mjestu najviše „zna“ prastari, džinovski dud usred dvorišta.
DUBOKA SJETA
SVETA Petka koja je za pokolenja sačuvala lik Uroševe majke, odiše nježnošću. Smještena je u banatski pejzaž u kom se dobro vidi Orlovat s crkvom i Vršački brijeg u daljini. Ovo vrijedno djelo, međutim, vidno propada: boja se ljuspa i otpada. Svještenik Rajko Srdić kaže da su se obraćali i pokrajinskom i republičkom zavodu moleći za stručnu pomoć. Dolazili su i eksperti... Ali ništa se nije pomjerilo sa mrtve tačke. Predić je 7. septembra 1949. došao da obiđe Orlovat i ikonostas - svoje djelo. Tad je zapisao: „Lik Bogorodice je jedan od mojih najuspjelijih radova, sa izrazom neke duboke sjete koja se opaža tek kad se duže zagleda u njeno lice“.
ŽIVOT
UroŠ Predić je rođen 1857. godine u Orlovatu. Osnovnu školu je pohađao u Crepaji, a gimnaziju u Pančevu. Studije je završio na bečkoj slikarskoj akademiji, gdje je kasnije radio kao asistent.
U toku svog skoro jednovjekovnog života živio je i radio u Beču, Beogradu, Novom Sadu, Bečeju i Orlovatu. Autor je velikog broja ikonostasa, portreta i istorijskih žanr-dela, od kojih su najpoznatija „Kosovka devojka“, „Vesela braća, žalosna im majka“ i „Na studencu“. Predić je izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 1910. godine. Jedan je od osnivača društva Lada i Udruženja likovnih umjetnika. Umro je 1953. godine, u 96. godini, i po sopstvenoj želji sahranjen je na mjesnom groblju u Orlovatu.
SAHRANA
U svom testamentu Uroš Predić obavještava rodbinu da je na zahtjev Orlovaćana pristao da bude sahranjen u svom rodnom mjestu u porodičnoj grobnici. Navodeći svaku i najmanju pojedinost vezanu za „budući događaj“ on poručuje: „Rodbini i prijateljima naročito naglašavam, da je sasvim dovoljno, ako budu prisustvovali opelu u beogradskoj mrtvačnici, te da je poslije suvišno da se bacaju u troškove i dosadu oko pratnje do Orlovata“.
Od Boška Stankova saznajemo da je rodbina došla na sahranu...
- Bilo ih je oko 40, moji su im ovdje u dvorištu pod dudom spremili jelo i piće, pa tu im je bio dom predaka. Ali, kad su odlazili niko od njih nije upitao: „Dugujemo li šta?“
(Izvor:Večernje novosti)
