“Htjeli smo da napravimo malu proslavu i da obilježimo i rođendane i godišnjicu braka, sve zajedno, da se porodica okupi, ali kako je brat Stanko, koji je živio u Podgorici, preminuo prije nekoliko mjeseci nijesmo ništa pravili“, kazao je “Vijestima“ Radovanov najstariji sin Janko Bjelica.

“Nijesam mogao očekivati da ću ovoliko dugo živjeti. Neki me belaj drži, a šta je ne znam. Sada su izmislili da sam se rodio pod nebeskom zvijezdom, a ja se rodio ođe đe sjedim“, kazao je starina, kada ga je ekipa „Vijesti“ ljetos posjetila.

“Oženio sam se 1950. godine, dobio četiri sina i to svakog u razmaku od dvije i po godine. Imamo devetoro unučadi i 14 praunučadi. Sinovi su nam dobri. Uvijek su me slušali, i danas me slušaju. Unučad još bolje slušaju. I snahe su dobre“, ne bez ponosa pričao je ljetos đed Radovan.

Kako je tada kazao najljepše mu je bilo kada se oženio, dobru ženu je našao, rodom od Vujovića, iz banjskih Okolišta, i već sedam decenija njih dvoje jedu zajednički hljeb.

Preživio je rat i tifus, četničko hapšenje i zatvor u Avtovcu, a bio je i dva mjeseca na Golom otoku. Demobilisao se 1948. godine, a u penziju je pošao sa mjesta upravnika Zemljoradničke zadruge u Crkvicama.

Baka Anđelija nam je ljetos dala recept za dug život - zadovoljstvo. Oboje su saglasni da je život najbolji bio u Titovoj Jugoslaviji.

“Ko je htio da radi pošteno, iskreno, vjerno, mogao je da živi. I da dugo poživi. Danas što god ko radi, za sebe radi, a prije ko god je nešto radio, radio je za opštu stvar. Sada ako nešto izgubiš - ne traži, to ti ljudi neće vratiti, a ranije si mogao spavati pored puta, kuda kola i narod prolaze i niko ti ništa ne bi uradio ili nešto uzeo. Ako bi nešto našli odmah bi tražili onogo čije je da mu to daju.“, riječi su starine koji je 18. novembra napunio čitav jedan vijek.

Vijesti