Ono što je saznao, Slobodan je napisao u iscrpnom tekstu, koji može biti od značaja svima koji su primili upravo kinesku vakcinu.

Prenosimo njegovu objavu u cjelosti.

“Godinu dana od prvog zvaničnog slučaja u Srbiji, kovid 19 je širom planete ubio najmanje 2,5 miliona ljudi. Više od 20 miliona trpi trajne posledice ove bolesti. Uprkos greškama, neistinama, razmaženosti i oklijevanjima, čovjek se na kraju ipak suprotstavio ovoj bestijalnoj sili prirode na način na koji to ljudi čine otkako su postali ljudi – pomoću razuma.

Zahvaljujući tome, do sada je širom svijeta dato 283 miliona vakcina. Slušali ili ne sumnjive pojedinačne priče raznih mutivoda o navodnoj štetnosti imunizacije, grandiozna statistika ukazuje na čudesnu efikasnost i bezbjednost vakcina koje je nauka napravila – od vakcine protiv kovida 19 je, naime, do sada umrlo 0 ljudi. Istovremeno, ne svi, ali apsolutna većina od 283 miliona slučajeva vakcinacije završila se imunitetom.

Ovo je moj slučaj.

Budan oko ponoći, 11. januara, provjeravao sam najave o elektronskoj registraciji i sa čuđenjem otkrio da je upravo započela, tako da sam se za vakcinu prijavio u bukvalnom startu, 13 minuta nakon što je e-Uprava pokrenula iskazivanje interesovanja. Prvu dozu vakcine dobio sam 23. januara 2021. što se, igrom slučaja, desilo tačno godinu dana otkako smo na Nauka kroz priče objavili prvi tekst o širenju misteriozne zaraze iz Vuhana (koja tada još nije imala ni ime, što će dobiti tek 18 dana kasnije).

Kao i većina ljudi u Srbiji, primio sam kinesku Sinofarm vakcinu, nakon što ju je, kao i druge vakcine prije i posle toga, naš regulator, ALIMS, odobrio prvo za uvoz, a potom za upotrebu, na osnovu odličnih rezultata uspješne treće faze ispitivanja u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz to, bio sam fasciniran što je Srbija svoju uvijek u istoriji nezgodnu poziciju nepripadanja u ovom ratu za vakcine iskoristila na sjajan način – da pregovara i sarađuje sa svima. Od vakcine, pritom, nisam imao neželjenih reakcija, osim što sam drugog dana osjećao neobičan umor.

Narednih nedelja, nosio sam masku i poštovao mjere, pratio sam razne ohrabrujuće statistike iz Izraela i Škotske, ali zanimalo me je, naravno, da li vakcina djeluje i na mene. Ljekari sasvim opravdano savjetuju kako ne treba prerano testirati antitijela, već strpljivo sačekati bar dvije nedelje posle druge doze (što je jedini ispravan savjet jer se možete bez razloga izložiti stresu negativnog rezultata). Dostupni testovi u našim privatnim laboratorijama su odlični, mada semikvantitativni (zato ih nema nikakvog smisla uzajamno porediti, naročito za razne vakcine), ali oni ipak vide samo udaljeni efekat imuniteta.

Antitijela su, naime, jedan dio velikog mehanizma adaptivnog imunog sistema – na slici je prikazana opšta struktura imunolglobulina (što je sinonim za antitijela), račvastog proteina koji, u raznim klasama, specijalne ćelije prave u tačno određenom izdanju da bi se vezao za jednu određenu lokaciju na nekom proteinu patogena koji treba uništiti. Provjera imuniteta pomoću lova na ovakva strogo definisana antitijela u serumu nalikuje pokušaju da ustanovite postoji li u nekom gradu Starbucks tako što stojite na ulici i čekate da ugledate osobu sa čašom na kojoj je zeleni logo ove kafeterije. Da li će test uloviti antitijela je lutrija gdje šanse rastu samo sa vremenom – što Starbucks duže radi, više će ljudi na ulici nositi baš njihovu kafu za ponijeti.

No, radi eksperimenta, testirao sam se već 20. dana od prve vakcinacije. Sasvim svjestan verovatnoće negativnog ishoda, prosto sam okušao sreću. U Belmedic laboratoriji izmjerio sam IgG antitijela na spajk (S) protein i – imao sam sreće. Dobio sam pozitivan rezultat: 70 (CMIA testom, gdje je referenta vrijednost 50). Nisam potom otišao u Starbucks, ali toliki titer u tako ranoj fazi svjedočio je ne samo o osjetljivosti testa, nego je bio i siguran znak da je već nakon prve doze nauka pobijedila, a moj adaptivni imuni sistem od vakcine naučio da prepozna koronavirus i razvije oružje da ga uništi.

Dan kasnije, dobio sam SMS poziv za revakcinaciju i potom, primio drugu dozu Sinopharm vakcine. Organizacija revakcinacije i u mom gradu je bila savršena – efikasnost na domaći robustan način i istovremeno, dobra atmosfera: spoj ljubaznosti osoblja sa vidnim optimizmom ljudi koji se vakcinišu. Negativnih reakcija ni tada nije bilo – drugog dana sam opet osjećao umor, nešto veći nego prvi put.

I onda, još 20 dana kasnije. Mada je bilo jasno da samo mogu imati veći broj antitijela, trebalo je to provjeriti. Ponovo sam, opet radi ogleda, u istom intervalu nakon druge doze, u istoj laboratoriji, izmerio IgG antitijela na S protein. Dobio sam ponovo pozitivan rezultat, ali sada sa dvanaest puta većim titerom: 870,7 (kakav mjere i drugi vakcinisani Sinofarmom).

Sa ovakvim porastom (0. dan: 0; Prva doza 20. dan: 70; Druga doza 20. dan: 870), postupno dejstvo vakcine je više nego očigledno. To zapravo znači da je, kao i za stotine miliona drugih ljudi, vakcina uspjela da istrenira moj imuni sistem da pravi antitijela, pa će sad svaki kontakt sa koronavirusom na kraju biti poguban po to stvorenje. I ako ne dođe do prevelikih mutacija, kao što sam godinu dana bio potencijalni rasadnik, opasnost za sebe samog i sve oko sebe, sada sam hodajuća barijera gdje virus može samo da ugine. Vjerujem i da će vremenom studije pokazati kako vakcinisani ne prenose virus (već ima naznaka iz Izraela), ali dotle poštujem mjere jer je to elementarna solidarnost sa onima koji nisu dobili vakcinu.

U mojoj porodici (kao i u gotovo svakoj drugoj), postoje osobe koje trenutno ne mogu da prime vakcinu i upravo tako što smo mi ostali pomoću vakcine stekli imunitet, pokušavamo da napravimo zid oko njih. Uspjeh te zamisli je neizvestan i zavisi od stava puno ljudi oko nas (pa tako i od pogubnog uticaja antivaksera), ali što se mene tiče – sa vakcinom koju sam primio, postao sam svakako dio rješenja, a ne problema.

Šta se može još zaključiti?

Svakako, nemojte donositi zaključak kako je vakcina super samo na osnovu ovog mog ili nekog sličnog primjera. To je takozvani anegdotalni dokaz. I to je jednako pogrešno kao da zaključujete kako vakcina nije dobra jer ste načuli za par pojedinačnih slučajeva sa neželjenim efektom (koje objavljuju i neki mediji čak i kad su provjerena neistina). Antivakseri, uostalom, to neprekidno rade – umjesto statistikom govore jezikom pojedinačnih slučajeva, jer su ljudi prirodno skloni da radije vjeruju živoj priči nego brojevima.

Vakcine i odluke o njima, naime, ne počivaju na pojedinačnim slučajevima. One imaju ogromnu statistiku na desetinama hiljada, a sada i milionima ljudi – to je ono u šta treba gledati ako se dvoumite. I šta vidimo kroz tako mnogo primjera? Pisali smo o tome mnogo, ali ukratko – vidimo da su vakcine izuzetno bezbjedne i efikasne.

Zapravo, brojke govore da ovakvih priča kao što je moja sa očiglednim dejstvom vakcine, koje bi se pojedinačno u medicinskom žargonu mogle nazvati prikazom slučaja, trenutno na svijetu ima više od 200 miliona. I da dolazi vreme kad će virus, umjesto nas, postati onaj koji brine”, piše Bubljević.