Nekoliko stručnjaka iznijelo je svoje mišljenje o uticaju pandemije na djecu. I to naročito na djecu staru između jedne i tri godine, od kojih su mnogi proveli trećinu svog života družeći se samo s najužim krugom ljudi.

Do sada su otkriveni brojni dokazi da je pandemija naštetila mentalnom zdravlju i emocionalnom razvoju mnoge djece. Tako pojedine ankete pokazuju da 60 odsto tinejdžera kaže da su usamljeni, a pokazalo se i da djeca uzrasta od pet do 11 godina sve češće imaju potrebu da razgovaraju sa stručnjacima za mentalno zdravlje.

“Zabrinuta sam zbog toga što pandemija uteče na razvoj djece”, rekla je Odri Hargis, autorka knjige "Toddler Discipline for Every Age and Stage: Effective Strategies to Tame Tantrums, Overcome Challenges, and Help Your Child Grow“.

"Ali nisam zabrinut za malu djecu, onu uzrasta od jedne do tri godine“, dodala je.

Maloj deci potrebno je da budu u sigurnom okruženju

"To je zato što je maloj djeci potrebno da budu u prijatnom, sigurnom okruženju, s ljudima koji se brinu o njima“, rekla je Hargis. Ako su te potrebe zadovoljene, tada bi mališani zaista trebali da budu u redu.

Izolacija i društvena udaljenost, uostalom, nisu u velikoj mjeri ograničili svijet mlađe djece.

"Sve stvari koje su mališanima potrebne da bi se razvili vjerovatno će i dalje biti na svom mjestu: igračke ili drugi predmeti za igranje, neki namještaj na koji se mogu popeti, čarape kako bi naučili kako se obuvaju i odrasla osoba ili brat ili sestra da razgovaraju s njima kako bi razvili receptivne i izražajne jezičke veštine“, smatra Hargis, prenosi Huff Post.

Jedan od glavnih razloga zašto se stručnjaci zapravo ne brinu o tome kako bi pandemija mogla da nanese štetu jednogodišnjaku, dvogodišnjaku i trogodišnjaku? Mališani se razvijaju kroz igru, ali igra u ovoj fazi ne zahtijeva puno prijatelja.

"U ovom uzrastu djeca se uglavnom bave paralelnom igrom, a ne zajedničkom igrom“, objasnila je Hargis.

U ovom uzrastu ne treba brinuti zbog nedostatka interakcije sa vršnjacima

Prema njenom mišljenju, paralelna igra je i tako nešto što roditelji čine sa svojom djecom prilično instinktivno. Zato se u ovom uzrastu ne treba brinuti zbog nedostatka interakcije sa vršnjacima.

To je jedan od razloga zašto studije ne potvrđuju ideju da predškolski programi imaju onakve duboke društvene, emocionalne i obrazovne dobrobiti koje su stručnjaci nekada vjerovali da bi mogli da imaju. Odnosno, iz razvojne perspektive, to nije neophodno za malu djecu.

“Mislim da roditelji podcjenjuju koliko mogu da učine sa svojom djecom u svom domu”, rekla je Beki Kenedi, klinički psiholog.

Stres i depresija roditelja mogu da koče razvoj djeteta

Desetogodišnje istraživanja pokazala su da stres i depresija roditelja mogu da koče dječiji emocionalni i bihevioralni razvoj.

Dakle, iako stručnjake uglavnom ne brine to što mališani propuštaju glavne razvojne prekretnice tokom pandemije, oni su zabrinuti da bi roditelji mogli nenamjerno da prenesu strahove i strepnje na svoju malu djecu.

Kao što je Kenedi rekla: "Mala djeca zaista "primjećuju i svačije osjećaje i svačiji stres“.

Ali to ne znači da bi roditelji trebali da skrivaju ​​svoje borbe i osjećaje od male djece. Trebali bi da budu otvoreniji kako bi djeca mogla da shvate šta se događa. Ignorisanje problema pred djecom moglo bi da dovode do osjećaja straha kod djece, samooptuživanja i sumnje u sebe.

Takođe je važno da u otvorenim razgovorima s djecom o kovidu-19 i promjenama koje je on uveo u njihov život, roditelji budu smireni i pitaju djecu šta znaju o tome. A ako ne žele da razgovaraju o tome, nemojte insistirati, to bi bilo kontraproduktivno.