Film „Bitka za Pacifik“
„Bitka za Pacifik“

Dobro je, moglo je i gore

Film „Bitka za Pacifik“

Najava filma „Bitka za Pacifik“ („Pacific Rim“) unijela je uzbunu u svijet zaljubljenika u čudovišta. Priča o nadolazećoj apokalipsi, vanzemaljskim dinosaurusima i džinovskim robotima, u režiji Guillerma del Tora, obećavala je film koji mora funkcionisati na svim nivoima. Najglasniji film u Del Torovoj karijeri je definitivno vizuelni trijumf, koji je oduvao sve druge ljetnje blokbastere. Ipak, odličan film se pretvara u samo dobar onog trenutka kada likovi progovore.

Legije monstruoznih stvorova po imenu Kaiđu počinju da napadaju ljude iz dubine mora. Na početku napadi izgledaju nasumični. Poslije nekog vremena napadi postaju sve učestaliji i smanjuje se pauza između dolazaka Kaiđua. Lideri vodećih zemalja počinju da se pripremaju za rat tokom kojeg će jednog mrtvog Kaiđua plaćati milionima ljudskih života.

Ljudima je potrebno novo oružje za borbu protiv gušterolikih čudovišta. Zbog toga je stvoren eksperimentalni program Jeger. Sagrađeni su džinovski roboti, kojima upravljaju dva pilota čiji su mozgovi povezani neurološkim mostom. To znači da piloti dijele strahove, želje i sjećanja svojeg partnera. Na ovaj način piloti jačaju vezu, povezuju se u jednu osobu i dobijaju snagu da upravljaju džinovskom mašinom.

Kaiđua je sve više, ljudi gube mnoge robote i postavlja se pitanje da li je program Jeger dovoljan da spriječi kolonizaciju zemlje. Ipak, vođa programa (Idris Elba) ne odustaje. Okuplja najbolje pilote iz čitavog svijeta kako bi porazio čudovišta. Među pilotima su Raleigh (Charlie Hunnam) i Mako (Rinko Kikuchi). On je jedan od najboljih pilota, koji je napustio svijet Jegera nakon što je izgubio brata u borbi. Ona je početnica, koja je izgubila cijelu porodicu u napadu Kaiđua i ulazi u program u potrazi za osvetom. Oni treba da zaštite jedno drugo od trauma iz prošlosti, da izbave čovječanstvo iz kandži Kaiđua i da otkažu apokalipsu.

Del Torovo igralište

Propast čovječanstva je „opjevana“ i prežvakana mnogo puta u holivudskim blokbasterima. Ipak, malo je filmova u kojima je apokalipsa prikazana na zabavniji način. Veliki gradovi kao što su San Francisko i Hong Kong u Del Torovom filmu djeluju kao igrališta, a okeani kao bazeni za igru. U ovom filmu, režiser ostvaruje snove svih klinaca zaluđenih čudovišnim stvorovima. „Pacific Rim“ je toliko razigran da je na trenutke je čak i moguće zamisliti Del Tora kao petogodišnjaka koji se igra u kadi sa gumenim brodovima, dinosaurusima i robotima.

U DNK kodu filma „Pacific Rim“ prisutni su elementi priča H. P. Lovecrafta, japanske škole o čudovištima i ostvarenja kakvi su „The Iron Gigant“ ili „Godzilla“. „Pacific Rim“ je jedan od rijetkih filmova koji vrijedi pogledati u 3D-u, jer potpuno „uzima“ gledaoca. Del Torovi roboti čine da Transformersi djeluju kao igračke za djecu. Behemoti fluorescentne plave krvi su već viđeni i manje upečatljivi, ali u spoju sa Jegerima drže pažnju tokom svake scene borbe.

Klišei, klišei

Film „Pacific Rim“ je jedan od najimpresivnijih filmova koje će publika imati priliku da vidi u bioskopima ove godine. Ipak, kada se sve sabere, nemoguće ga je nagraditi sa još superlativa. Del Torovo ostvarenje gubi svaku mogućnost da se nazove sjajnim filmom ako gledalac imalo obrati pažnju na razvoj likova i priče. Kaže se „ako obrati pažnju“, jer je vrlo lako zanemariti i priču i likove u ovakvom vizuelnom spektaklu.

„Ne mogu nikoga pustiti u svoju glavu opet“, reče na početku glavni lik, o kom se ni do kraja filma ništa saznalo nije. Film uspjeva da zagrebe samo vrh emocija glavnih junaka i ništa više od toga. Junak gubi 

brata i penzioniše se. Vojni heroj ga zove nazad. Vojni heroj pred borbu drži govor u stilu američkih predsjednika. Vojni heroj umire kao junak nacije žrtvujući se za čovječanstvo. Junak ubija čudovište, osvaja djevojku i gleda u daljinu kako se sunce ponovo rađa. Zvuči li možda poznato?

Likovi u filmu nijesu razvijeni, nego programirani. Umjesto da unaprijede priču na emotivnom nivou i stvore mogućnost povezivanja sa gledaocima, služe kao kopče da za povezivanje izuzetno labavog scenarija. Najgore od svega je što se čini da nikoga od glumaca ne zanima to što nosi ulogu hodajućeg klišea.

Jedine dvije ili tri pozitivne tačke u glumačkoj ekipi su nosioci epizodnih uloga. Dva nenormalna naučnika mame smijeh svojim „Back to the Future“ momentima, dok je zvijezda drugog Del Torovog filma „Hellboy“ simpatičan kao švercer Kaiđu organa. Ostali super-američki heroji i heroine nijesu vrijedni pomena. Savršen opis Del Torovog filma je: „Dobar je, moglo je i gore“, u što će se većina bioskopske publike uvjeriti kada drugi put pogleda film u kućnoj varijanti i ne bude zaslijepljena efektima sa velikog ekrana.

(Izvor:Pobjeda)