Njegovu kolumnu prenosimo integralno: 

Aleksa Bečić je, govoreći o Srebrenici, prosudio da „Zločinci nemaju ni nacionalnost ni vjeru. Ni Bog ni Allah nije s njima“.

Vlora Çitaku, bivša ambasadorka Kosova u SAD, na to je odgovorila: „Uz dužno poštovanje, gospodine, to nije istina“.

Onda su Demokrate, kako to već čine, u partijskom saopštenju izlile kofu uvreda na Çitaku. Između ostalog, napisali su da je njena izjava „najotvoreniji govor mržnje“, što je notorna budalaština namijenjena onima koji ne znaju šta je govor mržnje. Rečeno je još da izjava Çitaku „u sebi sublimira svu balkansku glupost, nedoraslost i promašaje“, te sugerisano kako Bečić razmišlja „na neuporedivo višem nivou“ od nje.

Bečić, očito, razmišlja i na neuporedivo višem nivou od Haškog tribunala, kojem su Demokrate svojim saopštenjem zadali snažan udarac, uhvativši ga u tipičnoj „balkanskoj gluposti“. U optužnicama Tribunala, naime, jasno stoji: „bosanski Srbi“, „vojne snage bosanskih Srba“, „vojska bosanskih Srba“.

Nisko ispod Bečićevog mišljenja ostao je i sud u Nirnbergu, na kojem su takođe korištene formulacije kakve su „njemačke snage“ i „njemački Rajh“.

Neka to, nego Bečić razmišlja i na neuporedivo višem nivou od Jaspersa, koji je do juče, dok se nije javio spiker crnogorskog parlamenta, važio za autoritet, a zapravo mlatio nešto o četiri nivoa krivice, koji manje-više pokrivaju sve što živi i diše. Taj je čak tvrdio kako, pored krivične, političke i moralne, postoji i metafizička krivica za ratne zločine. Koju, recimo, nosi svako onaj ko je mogao, a nije učinio više da se ti zločini ne dogode. Po Jaspersu, teret krivice nose ne samo oni koji su zločin izvršili, naredili, oćutali ili ga pravdali, nego i oni koji su mu se suprotstavljali, ali pred Bogom u kojega vjeruju ne mogu skriti da znaju kako su se mogli suprotstaviti efikasnije.

Dakle: Platon, Hegel, Hajdeger i Bečić. Petoga nema.

Budući da je tako, koga može čuditi što Bečić razmišlja na neuporedivno višem nivou i od moje malenkosti?

Druga rečenica Bečićevog iskaza („Sa njima nije ni Bog ni Allah“) moguće je tačna. To, nažalost, nije provjerljivo. Stenogrami sa Strašnog suda, naime, nisu objavljeni, između ostalog zato što suđenje još nije održano.

Prva Bečićeva rečenica je sporna. Krivicu za zločin u Srebrenici ne snose Srbi, niti im krivicu za to bilo ko smije naturati. Narod ne može biti kriv za genocid. Tačka. Ali krivicu (neko krivičnu, neko političku, neko moralnu a neko metafizičku) snose realizatori i pristalice velikosrpske ideologije – Srebrenica je njen zločin.

Tvrditi, ili čak sugerisati, kako Srebrenica nema ništa sa velikosrpskim nacionalizmom u ime i za račun kojega je taj genocid počinjen je kao tvrditi da nacizam nema ništa sa Holokaustom. U Bečićevom tumačenju, mučitelji u Aušvicu jednako su mogli biti Etiopljani, kao i Njemci, budisti kao i katolici: zločinci, naime, nemaju ni naciju ni vjeru.
Dritan je u rijaliti šou koji je priredio u Sarajevu otišao i nekoliko koraka dalje: on je Srebrenicu uspio povezati sa crnogorskim nacionalizmom. Što je kao da, govoreći na skupu o Šoi, svoj nastup iskoristiš za kritiku grčkog nacionalizma.

Bečićev iskaz „zločinci nemaju ni naciju ni religiju“ je tačan u smislu da niti nacija niti religija ne mogu biti proglašene krivom za zločine zločinaca. Bečić, međutim, tvrdi kako zločini iz etničke i vjerske mržnje nemaju ništa sa nacijom i religijom, a njegova svita taj stav uzdiže u visine evropskoga mišljenja.

Međutim, problem sa zločincima koji ubijaju iz nacionalne ili religijske mržnje, a Mladić i Karadžić su nesporno takvi, je u sljedećem: oni imaju samo naciju i religiju. Oni su dozvolili da im nacija i religija natkriju i iz njih eliminišu sve druge ljudske odlike. Oni su svoj zločin vidjeli kao služenje naciji i religiji. Oni su sebe vidjeli kao otjelovljenje nacije i religije, kao njihovu produženu ruku.

Dodatan problem je što se ni vjerski ni politički ni intelektualni lideri nisu potrudili da Karadžiću i Mladiću oduzmu pravo da predstavljaju naciju i religiju. Naprotiv. Političari su, da bi sačuvali velikosrpsku ideologiju, čitavu naciju pretvorili u zatočenike njihovih zločina; pjesnici su ih opjevali; akademici njihove zločine relativizovali a vjerske vođe ih, umjesto da njihove zločine osude, podigli u metafizičke visine.

Bečić, čini se, razmišlja i na mnogo višem nivou nego pokojni mitropolit mu, Amfilohije.

On, Amfilohije, na sahrani majke Radovana Karadžića pokojnicu je uporedio sa majkom Jugovića, jer je ona Radovana vaspitala “da na svetim načelima hrišćanske etike živi i umire”. On je, dakle, tvrdio kako zločinac Karadžić ne samo da ima religiju, nego je djelovao po njenim “svetim načelima”.

Amfilohije je o genocidu u Srebrenici govorio ovako:

”Pitanje te Srebrenice jeste jedna velika rana. Ako kaže Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije da već kleči pred Srebrenicom, a šta ćemo sa Bratuncem, sa nekoliko hiljada pobijenih prije toga. Šta ćemo sa onim što se dešavao na tim istom prostorima, nije to davno od 1941. do 1945. godine. Koliko je tamo pobijeno i uništeno porodica od raznih Handžar divizija i raznih NDH jedinica. Sad ti najedanput preuzimaš ono što su oni stvorili mit o Srebrenici. Pa je Srebrenica sada postala nešto veće i od Dahaua i od Aušvica… Tako forsirajući tu nesreću, koja jeste nesreća u Srebrenici, ustvari se priprema za budućnost nove pokolje i nove mržnje”.

Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi država bila spašena. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentariše upravo taj genocid.

Iz Amfilohijevih riječi nepogrješivo se čita ovo: ne samo da naciju i religiju imaju dželati, nego ih imaju i žrtve. Naročito one. Oni su pobijeni upravo zbog svoje pripadnosti određenoj naciji i vjeri. To je samo po sebi razumljivo: da je u Srebrenici ubijao serijski ubica, on bi žrtve odabrao prema polu, stasu, boji kose. Mladić je žrtve odabrao prema njihovoj naciji i religiji.

U zločinima poput Srebrenice sve se, nažalost, vrti oko nacije i religije.

Upravo je Amfilohije, kao jedna od ključnih figura militantnog srpskog nacionalizma s kraja XX i početka XXI vijeka, sažeo čitav spektar stategija odbrane zločina o kojem je u ovom tekstu bilo riječi: od upotrebe riječi “nesreća” umjesto genocid, do pseudoustorijske re-kontekstualizacije genocida, do promocije ratnih zločinaca u borce za “hrišćanske vrijednosti”.

Priča o etničkom i vjerskom mržnjom motivisanim zločinima, nažalost, kraja nema. Ovaj tekst, srećom, kraj mora imati. Stoga, zaključimo.

Zločin dimenzija genocida nije moguć bez ideologije. Ona, ideologija, ono je što razlikuje genocid od pljačke zlatare, Trbosjekovih ubistava i drugih zločina. Pljačkaše zlatare vodi pohlepa. Serijske ubice vodi patološka žudnja. A počinitelje genocida – ideologija. Za genocid je potrebno koordinisano djelovanje mnoštva ljudi, ozbiljna koordinacija. Zato se genocid ne može svesti na čin pojedinca. Nije Mladiću u trenu došlo da počini genocid, nije on jednoga jutra takoreći ustao na lijevu nogu pa odlučio da pobije ljude, nego je Mladić sproveo do detalja promišljen i razrađen plan. Taj plan je savršeno dokumentovan (između ostalog i stenogramima ratnih zasijedanja Skupštine Republike Srpske) i javan, dostupan dakle i Bečiću.

Da bi mnoštvo ruku s oružjem ubijedio da trebaju pobiti hiljade ljudi, među njima i djecu, moraš im ponuditi navodno racionalan i uzvišen razlog. To je posao ideologije. Stoga osuda zločinca bez osude ideologije koja je vodila njihovu krvavu ruku nije osuda, nego prikrivanje.

CdM