“Ako formirate posebnu kompaniju preduzeće društvo (jednočlano) primarno da kontroliše druga državna preduzeća, a ne da upravlja njima, onda, bez sumnje, sa stanovišta menadžmenta radite vrlo diskutabilnu stvar, da ne kažem da apriori proces efikasnog menadžmenta ozbiljno dovodite u pitanje jer nijesu definisane elementarne pretpostavke na kojima se temelji optimizam u preduzimanju jedne ovakve operacije. Pitanja u tom smislu je mnogo: kakve su veze između novoosnovanog i postojećih preduzeća, kakve su nadležnosti postojećih menadžment struktura u tim preduzećima, kome će oni da odgovaraju, od koga da primaju naloge i smjernice”, ističe Kostić.

Timski rad je u savremenoj poslovnoj praksi uslov bez kojega se ne može, smatra on.

“To nije floskula, već nužnost i on se ne realizuje time što ljude sakupite i date im zaduženja, već je akcenat na njihovom usmjerenom i usklađenom djelovanju koje se, prije svega, obezbjeđuje zajedničkom vizijom. Do zajedničke vizije (koja je uslov svih uslova) ne dolazi se uniformnim mišljenjem obaveznim saglasjem članova tima već upravo ukrštanjem različitih mišljenja (različitih vizija) i mišljenju o njihovoj individualnoj i društvenoj opravdanosti. Izostanak tako formirane vizije vizije koja se formira iznutra, a ne egzogeno (spolja) nameće nečijom odlukom ili dekretom rezultira izostankom suštinske karakteristike vizije obezbjeđivanjem složnog i usklađenog djelovanja članova tima”, kaže ekonomski analitičar.

Time se, smatra on, ne samo ukida motivacioni kapacitet vizije, već se raspaljuje nezadovoljstvo članova tima koj i su sada motivisani na opstrukciju, čak, a ne na njenu realizaciju.

“To bi morali znati svi oni koji pretenduju da “vizionarski” djeluju jer poštovanje procedura nije samo puki administrativni zahtjev (iako je i to neophodno u državnim poslovima naročito), već je to proces razmjene ideja i dolaženja do najboljih odluka Što je post festum naročito važno: obezbjeđuje se motivisanost za njihovu realizaciju čak i od strane onih koji su imali drugačije mišljenje ili su bili čak protiv. To se zove demokratski stil upravljanja (opozit je autokratski). U tom kontekstu uzev, postupak ministra kapitalnih investicija vidim kao odgovoran i profesionalan. Ne može se očekivati da budete odgovorni za tuđe odluke. Ne kaže se džabe da je proces i umijeće donošenja odluka često značajnije od znanja. Iskustvo je neprenosivo i nenadoknadivo”, kazao je on.

Kostić kaže da je pitanja mnogo: kakve su veze između novoosnovanog i postojećih preduzeća? Kakve su nadležnosti postojećih menadžment struktura u tim preduzećima? Kome će oni da odgovaraju, od koga da primaju naloge i smjernice, čime će oni da budu motivisani ako se ništa ne pitaju i ako im se implicitno dovode u pitanje sposobnosti? Je li njihov profesionalni kredo doveden u pitanje?

“Zašto bi neko i dalje obavljao menadžerski posao u jednoj takvoj konstelaciji odnosa kada ste u poziciji da odgovarate, a da stvarno nemate (formalno) moć samostalnog donošenja odluka, i niz drugih pitanja koja zahtijevaju jasan odgovor jer od tih odgovora zavisi uspjeh čitavog posla. Jedno je sigurno, i to treba spomenuti, da menadžment praksa poznaje pravilo da ukoliko dovedete novog radnika da pomogne onima koji posao obavljaju loše, stvari će se pogoršati, a ne obrnuto. Može li se to pravilo dimenzionirati na organizacije kao što je ovdje slučaj ostaje da vidimo, mada mislim da sve govori u tom pravcu”, kazao je on.

Sa koncentracijom bilo koje funkcije, a naročito kontrolne, koja je neizostavno praćena i snagom sprovođenja, objašnjava on, raste moć u rukama onih koji proces kontrolišu.

“To nikako nije dobra okolnost jer su iskušenja značajna i velika, a ljudska priroda po definiciji žudi za moći. Decentralizovane strukture su sa stanovišta uspješnosti menadžmenta pokazaile znatnu superiornost u tržišnoj utakmici. Utoliko više čudi predloženo rješenje. Praktično uvodi se nova posrednička kompanija. Dakle udaljava se mjesto donošenja strateških odluka od preduzeća, a po definiciji to niko ne može bolje raditi od njih bez njihovog bliskog učešća, makar. Ovako, čini mi se da će i to malo preduzimljivosti koja je bila prisutna kod rijetkih državnih preduzeća ovim biti izgubljena. Čak sam siguran u to”, kazao je Kostić.

Smatra da je uloga DRI kao i do sada.

“Ne vidim šta bi se u njihovoj ulozi mijenjalo. Ne treba ih brkati sa nekom vrstom menadžment kompanije kakva je ova novoformirana.”

Smatra da javnost mora da zna za svaki ulog koji postoji pa i da je euro.

“Manjak naše demokratske kulture se i na ovome vidi. Jedan euro ili pola miliona nema nikakve razlike. Javnost treba da zna. To su pare građana. Niko nema pravo da nas tretira kao nedorasle”, kazao je on. .

Kaže da bi volio da se ostvare riječi ministra Spajića da će se kroz poslovanje Montenegro Worksa vratiti minimum desetostruko od uloženog.

“Naravno da bi svako volio da tako bude, ali moram reći da ne vidim na koji način zato što još nemamo bitnih informacija jer, kao što sam rekao, odnosi među preduzećima, organizaciona rješenja, način sticanja prihoda, kao i sam sistem nadzora te mjesto i uloga menadžmenta će opredijeliti uspjeh ili neuspjeh ovog posla. A to ostaje da tek vidim”, kazao je on.

Od kada je, kako, kaže, čuo za ovaj predlog, stalno se pita zašto Vlada i Ministarstvo nijesu doveli ljude koji su sposobni da ta preduzeća dovedu na prihvatljiv nivo i, naravno, da ih dobro plate.

“ Zar to ne bi bilo mnogo efikasnije i jednostavnije i, što je najvažnije, više tržišno rješenje. Crna Gora, s obzirom na ograničenost kapaciteta, treba da traži i dobije stručnu pomoć od međunarodnih institucija, ali to nikako ne znači da je to gubitak samostalnog odlučivanja. Nikome nije u interesu takva situacija, ali treba imati u vidu jednu istorijsku istinu između onoga što ti razvijeni savjetuju i onoga što rade, biraj ono što oni rade”, zaključio je Kostić.