Što se to događa na Cetinju?

˝Dobro se śetio predśednik Milo Đukanović da se konačno i fizički pridruži odbrani dostojanstva Crne Gore na Cetinju, prilikom nasilnog ustoličenja crnogorskog, tačnije srpskog mitropolita Joanikija na Cetinju, 5. septembra tekuće godine. I red je. Tu mu je, dakle Đukanoviću, ako zaslužuje položaj koji obnaša, i mjesto i dužnost. No, valja ga tim povodom podśetiti na mnoge ranije cetinjske pobune protivu kojih je milomomirovska, a kasnije samo milovska vlast, bezbroj puta protivu pobunjenog Cetinja izvodila policijske marice i oružane specijalce, a njegov dugogodišnji prijatelj i tobožnji saborac Amfilohije stigao još da dovede i Arkanove satrape.˝ poručio je Cerović.

Krik za pravdom

On se pita da li je predśednik Đukanović konačno shvatio da su sve, baš sve, prethodne troipodecenijske cetinjske pobune, bez obzira da li on lično, ili vlast koju je personifikovao bili protiv, takođe bile ispravne kao i najnovija sračunata na odbranu crnogorskog dostojanstva od beogradskog imperijalnog gadluka?

A sve je to, moj predśedniče, bilo od istoga štofa, isti krik za pravdom, ista borba za spas ostataka crnogorskog dostojanstva koji su surovo gaženi, što od beogradske osionosti, što od endemskog neznanja tvojih istomišljenika i podanika.- poručuo je Cerović.

˝Potpisnik ovih redova sigurno nikada neće poricati ono što je već više puta izgovorio i napisao da bez tebe, gospodine predśedniče, odnosno tvojih svjesnih političkih napora i lične hrabrosti, danas Crna Gora ne bi bila suverena zemlja, ni članica ugledne svjetske odbrambene asocijacije zvane NATO, a ni institucionalno i stvarno zajednica građanski uljuđenog društva, bar kad je riječ o antišovinizmu, kao Crnogorcima oduvijek svojstvenoj ideologiji. Ne stidimo se više pred domaćim manjinskim narodima obavezne mržnje koja nam je prema njima zapovijedana iz Beograda, ne ośećamo obavezni kompleks pokrajinske ili još manje pripadnosti prosrpskom „svetu“, koji nam je, u slučaju izostanka referenduma od maja 2006. bio namijenjen. Činom postojanja suverene države pomiješali smo se s ljudima. Ne stojimo više, ma koliko se na Terazijama koprcali, u beogradskom predsoblju.˝ ističe Cerović.

Ostavljam, ali samo za sada, brojna DPS nepočinstva i ogrješenja o pravnu državu, prostakluke u grabljenju i otimanju, varvarsko komadanje nacionalnog bogatstva bez ikakvih mjera i ograničenja, što je bez sumnje druga tema.- poručio je on i nadovezao se da želi još jednom da podśetim crnogorsko hiperzaboravno društvo na niz cetinjskih dosadašnjih pobuna, u troipodecenijskom trajanju, koje blistaju bukvalno istim sjajem kao i najnovija protivu nasilnog ustoličenja navodno cetinjskog mitropolita više nego tuđe crkve. Svaka, ama baš svaka cetinjska pobuna, od kraja osamdesetih proteklog vijeka do danas, sija dijamantskom svjetlošću antologijskog primjera čojstva, da ne kažemo i onog drugog, i to u sredini u kojoj često „muška prsa bjehu ohladnjela/I u njima umrla sloboda“.

Očajnički zov

˝I kad se sa Cetinja zapjevalo „Oprosti nam Dubrovniče“, i kad je hrabri Bobo Bogdanović bukvalno išćerao iz sale one gibete od srpskih akademika, od kojih se jedan bješe zakitio i crnogorskom kapom, i kad smo okruženi maricama i naoružanim specijalcima na cetinjskom Dvorskom trgu palili 1993. godine prvi autokefalni badnjak, u tada porobljenoj Crnoj Gori, praveći događaj čije značenje i političku dalekosežnost gospodin Đukanović ni danas nije do kraja shvatio, ili kad su se cetinjski mladići, prkoseći Arkanovoj prijetećoj straži na manastirskoj balustradi, cetinjskom pjacom pregonili sa policijom – sve je to bio isti prkos, isti očajnički zov za spas crnogorskog uveliko pregaženog dostojanstva!˝ poručuje Cerović i nadovezuje se da je uostalom, teško se ne načuditi čime se to današnja crkveno poslušnička bratija, oličena u aktuelnoj vlasti, ponosi ustoličavajući Joanikija? Ta mitropolija kojom se gorde i žele da istraju na njenoj cetinjskoj lokaciji, već je obilno degradirana u odnosu na epitete koje joj je bio obezbijedio bivši gazda Amfilohije. Nema u Joanikijevoj tituli ni zvanja arhiepiskopa cetinjskog, ni zastupnika Pećkoga trona, pa ni, što do kraja ponižavajuće zvuči, ni mjesta za cetinjskog mitropolita u Svetom sinodu Beogradske patrijaršije. Umjesto da aktuelna vlast zbog toga protestuje, ona se trudi da spriječi normalne proteste cetinjskih građana.

On je istakao da je danas ova aktuelna kvinslinška i namjesnička vlast, u želji da omalovaži otpor cetinjskom ustoličenju, uzalud pokušava da sve moguće otpore tom činu pripiše opozicionom DPS-u, tobože njegovoj želji, da protivljenjem Joanikijevom ustoličenju na Cetinju, skrene pažnju sa sopstvenih dojučerašnjih nepočinstava? Naravno, do kraja nova pročetnička koalicija griješi, pokazujući, pored ostalog, potpuno nerazumijevanje Crne Gore. Nije današnji cetinjski otpor samo stvar DPS-a, i ako bi DPS zaista želio da tako bude. Nipošto! Otpor je to drevni, stariji od svakog DPS-a. On potiče iz slobodarskih dubina cetinjske i crnogorske istorije. Nije ni politički po osnovnom karakteru, nego predstavlja prije svega instinktivni odbrambeni nacionalni refleks stariji od svake političke partije i koterije.

˝U grču zabranjenog paljenja badnjaka na Dvorskom trgu na Cetinju 1993. godine, neko, možda i spontano, zapjeva: „Što dižete na nas hajku, četničku vam je...m majku“, ne sluteći da će, u daljoj budućnosti, svaka „preterana“, da ne kažemo litijaška, a još i kič svetosavska vjernost Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori nositi vidljivu auru četništva. Možda je sve to za jednog Krivokapića i normalno, ali za Evropsku uniju, pa ni Ameriku baš i nije. Već se hiper povjerljivim podacima u vezi sa NATO djelovanjem na ovom prostoru i đeca igraju. Toliko su pouzdani njihovi čuvari u Krivokapićevoj i Abazovićevoj „povjerljivoj“ kadrovskoj nomenklaturi.˝ zaključio je Cerović.