Njemački ministar finansija Olaf Šolc s ozbiljnim pogledom hoda po krajevima koji su stradali u katastrofalnim poplavama i obećava pomoć koja se mjeri milijardama. Uoči četvrtog talasa korone najavljuje da će do kraja godine biti produžena finansijska pomoć za preduzetnike. Dok stoji ispred Kapitola u Vašingtonu preko mobilnog telefona pregovara o globalnom oporezivanju. Juri brzim čamcem kroz lagunu u Veneciji gdje se na sastanku grupe G20 zalaže za međunarodni dogovor o porezima.

Tako Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) predstavlja Olafa Šolca, svog kandidata za kancelara na izborima 26. septembra. Ona pokušava da stavi akcenat na njegovu odgovornost kao člana vlade. Šolc je od 2018. ministar finansija u koalicionoj vladi kancelarke Angele Merkel (CDU) i istovremeno njen zamjenik, odnosno vicekancelar.

Stranački program orijentisan lijevo, kandidat baš i nije

Olaf Šolc je kandidat Socijaldemokrata za kancelara od avgusta 2020. Kada je to prije 13 meseci objavljeno, mnogi su se iznenadili – prije svega zato što je rizično kada je kandidat više od godinu dana u centru pažnje javnosti. Sve se posmatra i vrednuje, svaka rečenica ima veliko značenje, a svaka greška bi mogla da bude i poslednja.

Ali kandidatura je prije svega bila veliko iznenađenje zato što se Olaf Šolc samo nekoliko meseci kandidovao za predsednika SPD - i u tome nije uspio. Na stranačkim izborima krajem 2019, donekle konzervativnijeg Šolca pobijedio je lijevo orijentisani dvojac – Saskija Esken i Norbert Valter-Borjans. Socijaldemokrate su se dakle na izborima za Bundestag odlučili za onog kandidata kojeg nisu željeli za svog stranačkog šefa.

Pragmatizam je u krizi važniji od karizme

"Pronašli smo put za veoma blisku i veoma harmoničnu i emocionalnu saradnju“, prokomentarisao je Šolc svoj odnos sa stranačkim rukovodstvom. Ta njegova izjava dobro opisuje to kako na koji način se on suočava s krizama: ustati, nastaviti dalje i nikada ne sumnjati u sebe. Taj 63-godišnjak obdaren je nepokolebljivim samopouzdanjem. Tokom svoje duge političke karijere i on je doživio potrese, ali ništa ga nije na duže vrijeme izbacilo iz takta.

Ni poreski skandal oko spornog trgovanja dionicama (Cum-Ex), ni prevara širokih razmjera firme Wirecard. Šolc tada, pred Istražnim odborom Bundestaga nije doduše imao baš sjajan nastup, ali ipak nije pretrpio političke posledice, vjerovatno i zbog toga što pandemija korone već više od godinu dana zasjenjuje sve ostalo. Šolc je to znao da iskoristi.

Njemačka može finansijski da prevlada pandemiju, bez obzira na to koliko će da poraste zaduženje države - to je njegov moto.

"Koristićemo svako sredstvo koje nam stoji na raspolaganju, obezbijediti da ova teška vremena prebrodimo sa svim našim ekonomskim mogućnostima i pobrinuti se za izlazak iz te situacije.“

To su građani Njemačke dobro prihvatili. U krizi se pragmatizam više traži od karizme. A karizma je nešto što Šolc nema. Da se otvori, da pokaže emocije - to mu je strano. Kontroliše se čak i u trenucima najveće radosti, poput britanskog batlera.

Imidž dosadnog birokrate

Dugo su ga zvali "Šolcomat“. Taj pojam je 2003. kreirao nedeljnik „Cajt“, jer je Šolc, u to vrijeme generalni sekretar SPD, na svojim nastupima uvijek djelovao poput automata, odnosno mašine. Kad bi mu se postavilo neko pitanje, skoro uvijek je odgovarao tehnokratskim floskulama. "Ja sam bio neko ko prodaje vijesti, morao sam da pokažem određenu dozu neumoljivosti“, pravdao se kasnije Šolc.

U to vrijeme velika i sporna tema bila je reforma tržišta rada, poznata pod imenom "Agenda 2010“. Ona je mnogim građanima donijela finansijska odricanja i otpor je bio veliki, čak i u samom SPD.

"Nije se tu radilo o mojim osjećanjima“, rekao je kasnije Šolc, nego o "apsolutnoj lojalnosti“ tadašnjem kancelaru i predsjedniku SPD Gerhardu Šrederu i partiji. Šolce se, kaže, osjećao „stvarno kao vojnik“.

Posle toga SPD je izgubio na izborima i vlast je preuzeo CDU. A pravnik Olaf Šolc stekao je imidž koji se dugo održao: imidž dosadnog birokrate.

Ni lijevo, ni desno

Ni sam SPD često nije znao kako se ophoditi sa svojim donekle introvertnim i suvoparnim pragmatičarem iz Hamburga, sa čovjekom koji uglavnom kaže samo onoliko koliko baš mora. Kad bi se kandidovao za dužnosti u okviru stranke, Šolc je po pravilu bilježio najlošije rezultate. I uprkos tome, njegova karijera je išla uzlaznom putanjom. Bio je generalni sekretar SPD, savezni ministar rada, senator za unutrašnje poslove, pa gradonačelnik Hamburga, a onda je 2018. ušao u vladu Angele Merkel.

Iako se obično smatra da on pripada konzervativnom krilu SPD, čini se da se na njega ne mogu primijeniti kategorije kao što su "desno“ ili "levo“. U vrijeme kada je bio zamjenik predsjednika SPD-ove omladinske organizacije Jusos, zastupao je i radikalne socijalne stavove i kritikovao kapitalizam.

Ali, između njegovog učlanjenja u stranku 1975, kad je bio još uvijek đak, i njegovog izbora u savezni parlament 1998, prošle su mnoge godine tokom kojih je Šolc u svojoj advokatskoj kancelariji u Hamburgu specijalizovanoj za radno pravo, mnogo naučio o funkcionisanju privrede i samostalnih preduzetnika. I to ga je obilježilo.

Treba znati kako se prodati

Olaf Šolc je tek kasnije naučio da je u politici važno i to kako „prodati“ samog sebe i svoje poruke. On danas djeluje i osjećajnije i ljubaznije. I to funkcioniše. U istraživanjima javnog mnjenja on je najomiljeniji kandidat za kancelara i značajno vodi ispred Armina Lašeta, kandidata Demohrišćana, i Analene Berbok, kandidatkinje Zelenih.

Ali, u nedelju 26. septembra građani neće birati osobe, nego stranke. SPD je dugo u predizbornim anketama bio tek na trećem mjestu, iza Demohrišćana i Zelenih.

"Onaj ko želi da ja postanem kancelar, taj mora da glasa za SPD“, upozorio je Šolc. To je očigledno urodilo plodom, proteklih nedelja SPD je znatno dobio na popularnosti i sada vodi u istraživanjima javnog mnjenja.

Ankete takođe pokazuju da su ti dobri rezultati u znatnoj mjeri zasluga kancelarskog kandidata SPD-a. Šolc se nada da će stranka uspjeti i da zadrži, ili još bolje poveća tu prednost. Tada bi imao više mogućnosti za formiranje koalicione vlade, recimo sa Zelenima i Levicom ili sa Zelenima i Liberalima (FDP).

Dojče Vele