Intervju sa dr Manfredom Špicerom, nemačkim psihijatrom i neuronaučnikom koji upozorava na razorne efekte elektronskih uređaja na mlade generacije i društvo u celini, donosi N1 Beograd.

Njegova najistaknutija knjiga, „Digitalna demencija“, prvi put je objavljena 2012. godine, pri čemu je naišao na brojne kritike da nepotrebno podstiče strah od tehnologije.

Njegova najnovija knjiga nosi naziv “Epidemija pametnih telefona”, a u njoj istrajava u svojim tvrdnjama. Čak tvrdi, da su se dokazi o štetnosti korištenja elektronskih naprava u međuvremenu snažno pojačali. Obje knjige su prevedene na brojne jezike, takođe i na slovenački jezik.

Sa njim smo razgovarali na margini kongresa slovenačkog Udruženja bračnih i porodičnih terapeuta, na kojem je nastupio kao glavni predavač. Kao što je za vrijeme epidemije običaj, predavao je „onlajn“, a na isti način je tekao i intervju za N1 Slovenija.

Zar digitalna tehnologija nije divna? Razgovor možemo da vodimo oči u oči, bez gubljenja vremena i energije na putovanje.

Istina je. U poslednje vrijeme sam, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, imao mnogo nastupa i predavanja, koje inače nikako ne bih mogao da odradim. Tako da se mogu složiti s vama.

Iako bih i dalje radije vidio da svi intervjui i predavanja protiču uz moju fizičku prisutnost, jer mi je taj način bliži i mnogo manje iscrpljujući. Rasprave i sastanci preko interneta čovjeka izuzetno izmuče, jer se sam mora pobrinutii za održavanje pažnje i koncentracije, koje kod sastanaka uživo osigurava prisustvo drugih ljudi.

To je takođe i glavni razlog zbog kog je ovaj način komuniciranja neprimjeren za djecu. Djeca još nemaju razvijene sposobnosti samokoncentracije, potrebna im je blizina drugih, da im pri tome pomognu. I zato učenje na daljinu, preko interneta, nije  efikasno. Pretpostavlja sposobnosti, koje djeca jednostavno nemaju. To je važna lekcija pandemije kovida-19.

Pandemija je, u toku školovanja na daljinu, djecu prisilila na sjedenje pred ekranima po nekoliko sati na dan. Kakve će biti posledice?

Ima dosta takvih, o kojima se skoro i ne govori. U poslednjih godinu i po se zbog povećanog korišćenja digitalne tehnologije već pooštrila pandemija fizičke neaktivnosti, koja je doduše prisutna već dugi niz godina i vremenom će na globalnom nivou uzeti više života, nego na primjer pandemija kovida-19. Sa ovog gledišta zatvaranje škola za djecu predstavlja veći rizik nego sam virus.

Primjer, koji najradije navodim, je povećanje kratkovidosti kod djece. Oči se razvijaju približno do 25. godine starosti, a rast se prilagođava potrebama za izoštravanjem slike. Ukoliko mnogo vremena provodimo u gledanju na blizinu, oko će se tome prilagoditi.

Ali i knjige gledamo iz blizine. I početak trenda povećavanja kratkovidosti seže u vrijeme prije pojave pametnih telefona.

Istina je, pojava kratkovidosti se povećava već decenijama i može je uzrokovati i pretjerano čitanje knjiga. No njemački tinejdžeri danas u prosjeku provedu 15 minuta dnevno u čitanju knjiga, korištenje pametnog telefona im uzme po nekoliko sati dnevno. Pored toga, ekran telefona je mali, manji od knjiga, što znači, da ga treba još više približiti očima.

Istraživanja pokazuju, da se u toku školovanja od kuće, kod djece stare između šest i osam godina, pojava kratkovidosti povećala do tri puta u poređenju sa prethodnim petogodišnjim periodom. Malo posle objave podataka, Kina je zabranila pametne telefone u školama.

Ovaj problem nije opštepoznat, a među oftalmolozima se govori o svjetskoj pandemiji kratkovidosti. Nekada je u svakoj generaciji bilo između jedan i pet odsto kratkovidih ljudi. Danas je ovaj udio u Evropi već 50 odsto, u Kini 80 odsto, u Južnoj Koreji, koja prednjači u korištenju pametnih telefona među djecom, čak 95 odsto. Premalo smo svjesni razmjera problema. Pored toga, deformacija očiju, koju uzrokuje kratkovidost, takođe povećava rizik za sljepoću u starosti.

Međutim, vaše kritike prema pametnim telefonima još su šire…

Velika istraživanja su pokazala da često korištenje ekrana na svim nivoima dečijeg razvoja ometa razvoj mozga, razvoj kognitivnih sposobnosti. Ovaj problem bi morali shvatiti mnogo ozbiljnije. Nas dvojica smo odrasli, sami smo odgovorni za svoje postupke, sami prihvatamo rizik. Djecu bi treblo zaštititi.

Recimo, mlađim od 18 godina ne dozvoljavamo konzumiranje alkohola, jer znamo da im može štetiti. Na isti način bi morali tretirati i elektronske ekrane. Ako mladima pustimo sasvim odriješene ruke, korišćenjem će sebi uzrokovati štetu. Naštetiće razvoju sopstvenogog mozga i razviti zavisnost.

Pametni telefoni su vrlo zarazne naprave. Ljudi su socijalni primati, po prirodi su naklonjeni prikupljanju informacija o događajima i mreži poznanstava oko sebe, evolucijski gledano, radoznalost i socijalnost su nam osigurali preživljavanje. A društvene mreže su izuzetne u iskorišćavanju ovog našeg evolucijskog prilagođavanja. Ukoliko smo na nešto prilagođeni, još uvijek ne znači, da je to u današnjim okolnostima za nas zdravo.

Djeca su evolucijski prilagođena da imaju manje osjetljive receptore za slatkoću. Kroz istoriju je uvijek bilo važno da se, kad je na raspolaganju, djeca mogu najesti mnogo hrane sa visokim sadržajem šećera, jer su na taj način imali više mogućnosti za preživljavanje sledećeg perioda gladi. Odrasli imaju više masnih naslaga, a djeca se na njih ne mogu osloniti, zbog toga se evolucija pobrinula, da su u dostupnosti slatke hrane mogla pojesti koliko god je moguće.

Znači, zbog evolucijskog prilagođavanja djeca obožavaju slatkiše. Da li ćemo im zbog toga dozvoliti da pojedu koliko žele? Ni slučajno.

U kojoj dobi mislite da bi bilo primjereno dopustiti djeci korišćenje pametnih telefona?

Neki njemački političari su spominjali 14 godina kao smislenu granicu. Zanimljivo pri tome je da je javna rasprava na svaki takav predlog trajala samo nekoliko sati, prije nego bi sve utihnulo. Po mom mišljenju mediji planski sabotiraju ovu izuzetno važnu raspravu.

Kada bi jednom javnost jasno postala svjesna svih negativnih posledica korištenja pametnih telefona kod djece, bilo bi lakše doći do zaključka da je zgodno imati pametni telefon, ali da nije neophodan za preživljavanje.

Znači, 14 godina vam se čini prihvatljivom i razumnom starosnom granicom?

Svjetska zdravstvena organizacija prema korištenju pametnih telefona kod djece ima jasan stav – manje je bolje. Problematikom negativnog uticaja digitalnih tehnologija se bavim već 15 godina. Imam više od 3.000 prikupljenih naučnih članaka na ovu temu. Ne poznajem studiju koja bi pokazala jasnu starosnu granicu, iznad koje se opasnosti od negativnih uticaja korišćenja tehnologije kod djece značajno smanjuju.

Ne poznajemo siguran prag izloženosti digitalnim ekranima, zbog čega je smisleno pretpostaviti da taj prag ne postoji. Što je veća izloženost, veće su posledice. Znači, što manje, to bolje.

Pametni telefoni su danas izuzetno važno oruđe za socijalizaciju. Većina komunikacije među vršnjacima odvija se preko njih.

Roditelji mi se često žale da će njihovo dijete, ukoliko mu oduzmu pametni telefon, biti odbačeno iz društva, da će ga vršnjaci zbog toga ismijavati, maltretirati ga. Moj odgovor je, da će maltretiranju biti izloženi i sa pametnim telefonom u rukama. Razlika je u tome, što to maltretiranje preko telefona može biti anonimno i prilično masovno te dugotrajnije nego uživo.

Zato ne mogu prihvatiti argument, da bi nekorištenje digitalne tehnologije djeci moglo štetiti. U stvarnosti je upravo obratno – manje tehnologije će djeci koristiti. Ne smijemo dopustiti da nam neprestano ispiraju mozak sloganima o divnoj i nezaobilaznoj digitalizaciji, kojoj se svakako ne možemo oduprijeti. Naravno da je moguće oduprijeti se. Svom djetetu ne kupujte pametni telefon. I to je to. Ovim ćete uštedjeti i brojne prepirke za trpezarijskim stolom u godinama koje dolaze.

Isto kao što industriji slatkiša ne dozvoljavamo slobodan pristup našoj djeci, morali bi ograničiti i tehnologiju i medije. Najveće korporacije na svijetu  – „Google“, „Apple“, „Facebook“, „Microsoft“, „Amazon“ – zarađuju na račun uništavanja zdravlja i obrazovanja naše djece. To treba zaustaviti.

Nesvjesni smo posljedica. Roditelji još uvijek koriste digitalne naprave za smirivanje djece. To je sasvim neprihvatljivo. Zamislite, prije sto godina su uplakanu djecu smirivali komadićem tkanine namočene u alkohol i opioide. Bilo je efikasno, a danas bi ljudi nad takvim postupkom bili zgroženi. Međutim, nadam se da će u budućnosti ljudi sa sličnim stepenom užasa gledati na današnje razdoblje, kada roditelji za smirivanje malom djetetu guraju tablet u ruke.

Današnja djeca odrastaju uz sveprisutne digitalne tehnologije. Oni, koji smo odrastali bez njih, morali smo im se usput prilagoditi. Da li smo zbog toga bolje ili lošije opremljeni za kormilarenje između digitalnih tenologija?

Mnogi ljudi pate od pretjerane upotrebe elektronskih uređaja. Odnosi se iskušavaju, događaju se razvodi. Odrasli takođe osjećaju mnoge negativne posledice, koje na neki način uzimamo zdravo za gotovo.

No, ako sve saberete, to je veliki teret za društvo. Fejsbuk i Instagram dokazano povećavaju depresiju među djevojkama i mladim ženama. Kao što su pokazala nedavna otkrića, toga je svjestan i Fejsbuk.

Obmanjujući postovi na Tviteruu brže se šire od pravih. Pokazalo se da dostupnost mehanizama poput Tvitera i Fejsbuka pomaže u širenju neistina. Kao društvo moraćemo se efikasnije nositi s tim.

U Nemačkoj se spominjala mogućnost osnivanja posebne agencije za praćenje kvalitete informacija na društvenim mrežama. Ali to nikada neće uspjeti. Količina informacija koje bi trebalo kontrolisati jednostavno je prevelika i potrebni su vam stručnjaci za određena područja nauke da argumentovano odbace lažne informacije.

Sve dok je razmjena lažnih informacija nadohvat ruke, jednog klika, istina će gubiti. Sve dok internetski giganti drže vašu pažnju radikalizacijom, društvo će gubiti.

O čemu govorite?

„YouTube“ algoritam za preporuke vam neprestano nudi sadržaje koji su za nijansu radikalniji od snimaka koje ste već pregledali.

Počnete sa vegetarijanstvom i nekoliko videa posle toga ste već kod veganstva. Počnete sa Bilom Klintonom, završite kod Karla Marksa. U međuvremenu „YouTube“ vaše vrijeme pred ekranom prodaje oglašivačima.

Ljudi u svijetu svaki dan gledaju milijardu sati sadržaja na „YouTube“ – radi se o podacima prije vrhunca epidemije – pri čemu 70 odsto sadržaja predlaže algoritam. Prema tome, iz ovog možemo zaključiti da ljudi svaki dan na „YouTub“ gledaju 700 miliona sati sadržaja, koji su radikalniji od korisnika koji ih gleda. To je 700 miliona sati radikalizacije ljudske populacije na dan.

U toku epidemije ovaj broj se povećao. I zaista možemo primijetiti ljude sa sve radikalnijim stavovima, koji su sve manje sposobni da razumiju poglede drugih i koji su sve više zarobljeni u svoje informacijske mehuriće. Poslovni modeli internetskih velikana počinju da utiču na našu demokratiju, a mi se i dalje pretvaramo kao da to nije ništa posebno.

Imamo posla sa najbogatijim kompanijama na svijetu, sa najmoćnijim lobijem uopšte. Duvanskom lobiju je 50 godina uspijevalo prikrivanje istine o štetnosti pušenja i sprečavanju strože regulacije. Uspešno su nam ispirali mozak, da se kod pušenja radi o pitanju lične slobode i druženja, da nauka nije saglasna…

Duvanska industrija je ništa u poređenju sa uticajem i moći internetskih velikana. Neprestano možemo čitati o izuzetnosti digitalnih tehnologija, a nikada o rizicima i neželjenim efektima. Kada ovo čujete od mene mislite da su to zablude ludog njemačkog psihijatra.

Šta mislite kako bi zemlje trebalo da se ponašaju? Šta bi trebalo da budu prvi koraci?

Možda neku lekciju možemo izvući iz epidemije kovida-19. Kada je virus izbio u Kini, ispočetka smo sa nevjericom i gnušanjem gledali na činjenicu da su uveli zatvaranja, da su 50 miliona ljudi zatvorili u stanove. A na kraju se ispostavilo da su na izuzetno efikasan način suzbili širenje virusa i  da su relativno netaknuti preživjeli pandemiju.

Kinezi su, kao što je rečeno, zabranili korišćenje mobilnih telefona u školama. Isto tako ograničavaju vrijeme koje mlađi od 18 godina mogu provesti u igranju kompjuterskih igara – tri sata sedmično. Uveli su drastične mjere za savladavanje ozbiljnog problema. Mislim, da bi u našoj sredini ovo morali urediti na bolji način, a sadržajno bi morali ići istim putem. Doći će vrijeme, kada ćemo uvesti dobnu granicu za korišćenje pametnog telefona.

Po mom mišljenju, epidemija kovida-19 značajno je ubrzala proces shvatanja stvarnih razmjera problema – većina roditelja postala je svjesna koliko vremena njihova djeca provode pred ekranima i vidjeli su posledice toga: manju tjelesnu aktivnost, razdražljivost, poteškoće s koncentracijom… Očekujem da će to na kraju postati važna politička tema, radi se o pitanju brige za buduće generacije.

A kad postanemo svjesni negativnog uticaja digitalnih tehnologija na naše potomke, lakše ćemo pomesti i pred svojim pragom. Znamo, na primjer, da nakon 55. godine gledanje više od tri i po sata televizije dnevno povećava rizik od kognitivnih problema u kasnijim godinama.

Nadam se da ćemo uskoro biti svjesni negativnih efekataa koji se i u ovom trenutku događaju i poreduzeti odgovarajuće mjere.

Suočeni ste sa kritikama zbog upotrebe izraza digitalna „demencija“, po kojima nije prikladno koristiti tako ozbiljan zdravstveni problem kao što je starosna demencija u kontekstu vaših upozorenja. Zašto ste koristili taj izraz?

Koncept je jednostavan. Najvažniji zaštitni faktor protiv demencije je obrazovanje, moždana kondicija pre početka bolesti. Demencija predstavlja opadanje mentalnih sposobnosti, i što je viša početna tačka, sporije će opadanje moždanih sposobnosti početi ozbiljno da pogoršava kvalitet života.

Takođe znamo, da izloženost digitalnim ekranima otežava učenje. To potvrđuje studija za studijom. Deca uz pomoć elektronskih uređaja uče sporije i slabije. Uređaji smanjuju moždani napor i smanjuju koncentraciju, a oboje je ključno za efikasno učenje.

Dakle, ako nam elektronski uređaji od najranije dobi smanjuju kognitivnu funkciju, ako nam otežavaju učenje, u starosti će naš mozak u prosjeku biti u lošijem stanju i imaćemo veći rizik od demencije.

Izraz digitalna demencija sam smislio još dok se radilo o slutnji. Do danas se nakupilo još dokaza koji potvrđuju da sam u pravu. U budućnosti će starije generacije imati više kognitivnih poteškoća zbog odluka koje donosimo danas. U to nema sumnje.

Odlučno se protivite korištenju elektronskih uređaja u školama. A istovremeno se čini ključnim, da se djeca, čak i ona bez poticajnog kućnog okruženja, nauče na primjereno i umjereno korišćenje digitalnih tehnologija.

Poznata mi je ova linija rasprave, da čak i ako elektronski uređaji ne pomažu u učenju, matematike, geografije itd., djeca moraju da znaju da ih koriste. Poznajem mnoga istraživanja koja su testirala korištenje elektronskih uređaja u školama s ciljem povećanja digitalne pismenosti, ali svi su se eksperimenti pokazali neefikasnim. Korištenje elektronskih uređaja u školi nema povoljan efekat ni na znanje o primjerenom korištenju elektronskih uređaja. Toga treba biti svjestan.

Pogotovo u odnosu na dokazane štetne efektee, ne znam zašto i dalje insistiramo na korišćenju elektronskih uređaja za učenje digitalne pismenosti kod djece. Da li učenje o alkoholu izvodimo na način da djeca u školi probaju razna alkoholna pića? Da li djecu moramo blagovremeno naučiti na alkohol, svaki dan im dati malo rakije, kako bi kao odrasli bili odgovorniji? Naravno da ne, jer bi rizikovali razvoj zavisnosti i štetili razvoju mozga.

Ne, učenicima u ruke ne bi smjeli davati elektronske naprave, kako bi ih pripremili za budućnost. Za ovakav pristup nema ni najmanje dokaza.

Po mom mišljenju, na određenom nivou većina ljudi je svjesna negativnih učinaka pametnih telefona ali smo istovremeno uvjereni da njihova dostupnost i nepogrešivost u savremenom svijetu prevazilaze eventualnu štetu.

Rekao bih, da prije svega moramo uspostaviti snažniji nadzor nad brojnim aspektima korišćenja digitalnih tehnologija. Ne poričem činjenicu, da pametni telefoni mogu biti koristan alat. I ja ga imam. Koristim ga u prosjeku 20 minuta na dan. Obavim nekoliko poziva, napišem nekoliko poruka. Ne koristim sve ostale stvari koje bih mogao i čime bi potrošio nekoliko dodatnih sati svog dana.

Trebalo bi ograničiti korištenje elektronskih naprava u slobodno vreme, kako bi osigurali buduće generacije. Današnja omladina previše vremena provodi u kući, premalo se druže sa vršnjacima i previše vremena provedu pred ekranima. Ovo je problem sa kojim se moramo odlučnije pozabaviti.

Istovremeno se još možemo zapitati, da li pristajemo na rasprodaju naše privatnosti za usmereno oglašavanje i političke manipulacije. Evropsko zakonodavstvo bi to moralo sprječavati, a Fejsbuk ima razrađene lične profile za 200 miliona evropskih državljana.

Nije li ironično, da su ljudi, koji su kao djeca previše vremena provodili pred računarom, danas milijarderi, zbog kojih smo svi zavisni o našim džepnim računarima?

Milijardera je šačica, ali je iza njih masa ljudi koji žele da postanu milijarderi uz pomoć interneta, kao što su influenseri, igrači kompjuterskih igrica i sl. Milioni njemačkih djevojaka i mladića, koji pokušavaju da uspiju na internetu, na to potroše na milijarde sati svog vremena i žrtvuju svoje osnovno obrazovanje, sve u želji da se brzo obogate.

Najveće žrtve ovog uvjerenja su ljudi nižih društvenih slojeva, koji elektronske uređaje često shvataju kao sinonim za obrazovanje i svojoj djeci u želji za boljim obrazovanjem dopuštaju neograničeno korišćenje. Društvena raslojenost se u suprotnosti sa uverenjem o internetu kao velikom učitelju, zbog uticaja digitalnih tehnologij još više povećava.

Kakvo društvo najavljujete ukoliko i dalje budemo ignorisali upozorenja?

Pogledajte samo oko sebe. Suočeni smo s padom IQ-a u zapadnim društvima. Takozvani Flinov efekat, stalni porast prosječnog IQ-a u prošlom vijeku, preokrenuo se.

U posljednjih 20 godina prosječni IQ generacija opada. Udio tjelesno neaktivne i samim tim gojazne djece raste. Učestalost depresije među mladima raste, imamo posla s pandemijom kratkovidosti. Već danas živimo u društvu koje nije zdravo, u kom su demokratsko razmišljanje i sama demokratija ugroženi uticajem društvenih medija i uz pomoć elektronskih uređaja. Stvarno se moramo zapitati da li je ovo budućnost kakvu želimo.

Uopšteno, želio bih da se ozbiljno shvate upozorenja o štetnosti elektronskih uređaja na mlade. Naša djeca ne bi smjela da budu prepuštena na milost i nemilost šačici bogataša.

Preuzeto sa rs.n1info.com