Neki nedefinisani neprijatelji, ali sa sigurnošću dolaze sa Zapada i iz regiona, žele da ubiju Vučića ili da ga smijene kako bi zaustavili u Srbiju u kosmičkom rastu kada su ekonomski parametri u pitanju, ali i sve ostalo. Oni u Vučićevoj glavi smišljaju najgore pakosti i zavjere kako bi ga oborili i uništili Srbiju.

Vučić se posljednjih nekoliko mjeseci usmjerio ka Hrvatskoj i polako, ali sigurno piprema svoje biračko tijelo za trenutak kada će prestići susjeda i u prosječnoj plati. Birači, naravno, nemaju pojma kolika je prosječna plata u Hrvatskoj, ali su ubijeđeni da su ih već prestigli, da žive mnogo bolje od njih i da je samo pitanje dana kada će Hrvatska ekonomski da propadne. Malte ne, glad im već kuca na vrata.

Da Srbija ima more, gdje bi joj bio kraj…

Vučić je vješt manipulator i zloupotrebljava statistiku na način na koji mu odgovara. Tako on koristi samo one podatke koji mu odgovaraju; ako slučajno naleti na neki podatak koji mu ne ide u korist, prećutaće ga. Tako, primjera radi, u Srbiji se ne zna koliko se Srbija zadužila tokom trajanja pandemije. Pominje se neki procenat u odnosu na bruto domaći proizvod i da on nije problematičan, i – to je to.

Kada, ipak, želi da bude realan, onda se žali na činjenicu da Hrvatska ima more i, samim tim, zbog toga bolje ekonomske pokazatelje. O prednostima toga da je Hrvatska članica Evropske unije i na sve ono što joj je dostupno, slabo priča. Da Srbija ima more, gdje bi joj bio kraj… Ovako, mora da se zadovolji motanjem kablova i nehumanim uslovima za rad u mnogim fabrikama koje je lično otvorio.

Potpuno je apsurdna tvrdnja da neko želi da vidi Srbiju na koljenima i da zato postoje centri moći koji napadaju Vučića i njegovu porodicu kako bi je usporili i tako doveli sile mračne prošlosti na vlast. Rekli bismo – potpuna nebuloza. Problem je što u takve stvari Vučić ozbiljno vjeruje. On je ubijeđen da tamo neka američka, ili britanska, služba radi protiv njega i ima samo jedan cilj svoje egzistencije – rušenje Srbije.

Zašto bi to neko radio?, logično je pitanje. Srbija, tačno je, ima, u najmanju ruku, među najjeftinijom radnu snagu u Evropi. To odgovara investitorima. Država daje ogromne novce da bi privukla strane investitore. Primjera radi, podaci dostupni javnosti, firmi Beri Kalebo država Srbija je dale 120.000 eura po radnom mjestu, a radnici će primati oko 400 eura mjesečno. To znači da je država dale investitoru toliko para radnika može da plaća 300 mjeseci, odnosno 25 godina. Pri tom, nema garancija da će Beri Kalebo da ostane u Srbiji tih 25 godina.

Nekadašnji neprijatelji su još veći neprijatelji

Možda nekome stvarno odgovara da su radnici u Srbiji toliko malo plaćeni i da država kupuje njihovo angažovanje. Ali, da li bi neko sa strane, neka tajna služba, krenuo u rušenje takve vlasti koja im omogućava da zarade prije nego što su i počeli da rade u Srbiji? I to samo zato što će po nečemu da prestignu Hrvatsku.

Na žalost, prosječna plata više nije mjerilo dobrog života, naročito u Srbiji. Ona iznosi oko 550 eura. U Hrvatskoj je minimalna zarada veća od prosječne srpske – 570 eura, naspram minimalca u Srbiji od 273 eura. To je jedan od pokazatelja ekonomskog tigra u Srbiji. I sada građani Srbije treba da vjeruju da neko hoće da im ubije predsjednika, ili da mu napada porodicu, zato što Srbija prestiže Hrvatsku. Biće da je nešto drugo…

Vučić i kompletna njegova ekipa su produkt onog najgoreg u Srbiji što je posejano devedesetih godina prošlog vijeka. Na žalost, to se mnogo dobro i jako primilo u Srbiji. Nekadašnji neprijatelji, umesto da postanu prijatelji, sada su još veći neprijatelji. Radikalska bajka o “velikoj Srbiji” sada je postala naprednjačka ideologija o “srpskom svetu”. Posle 12 godina pauze, od 2000. do 2012, u Srbiji je sve ono što nije naprednjačko-radikalsko-julovskom ponovo postalo domaći izdajnik, strani plaćenik. Politički protivnici su postali krvni neprijatelji. I tu samo nedostaju neimenovane strane službe i svjetski centri moći da se iskuje još jedna poštena zavjera protiv srpskog naroda.

Niko ne želi da vidi slabu Srbiju, sem naprednjačke vlasti. Oni je čine toliko slabom i nemoćnom u modernom svijetu da se taj svijet zgražava onoga što se dešava u njenim granicama. Kosovo su samo zakuvali, pa je red i da ga dovrše priznavanjem. To je, kako pričaju mnogi svjetski izvori, obećano uoči dolaska na vlast. Ova vlast se plaši slobode i demokratije, a autokratija je prirodni ambijent za nju.  Čitavi narodi se proglašavaju za “ustaše, balije i šiptare”, a oni pravi Srbi, poput Kapetana Dragana, veličaju se do nebeskih visina.

Krediti će Srbiju učiniti zavisnom od Kine

Opčinjenost Vučića Hrvatskom je nemjerljiva, neracionalna i patolaška. Zbog toga mnogi ispaštaju. Ništa se građani Srbije neće bolje osjećati ako i prestignu Hrvatsku, a da od tog prestiža ne budu živjeli bolje. Kada se uporedi ekonomska moć 2012. godine sa ovom sada, nema mnogo razlike. Za prosječnu platu 2012. godine moglo je da se kupi više goriva, mesa i ulja nego danas. O tome Vučićeva mašinerija ni glasa da pusti. Kao ni o kreditima koji će Srbiju da učine zavisnom od Kine, plaše se mnogi.

Naprednjačka paranoja je zahvatila ogroman deo srpskog društva. Treba biti veoma obazriv za tom pojavom, jer može da eskalira u smjeru koji nikako neće biti dobar po građane Srbije. Nisu mnogo daleko od toga. Svakako su bliži tom scenariju nego Hrvatskoj po ekonomskim pokazateljima.

Autor: Nenad Kulačin/Al Džazira