Simović-Zvicer, koja je bila i koordinatorka radne grupe za izmjenu Zakona o radu, kazala je Pobjedi da bi svaki takav slučaj trebalo da prijave inspekciji.

Izmjene ugovora o radu sa punog na nepuno radno vrijeme sastavni su dio zakona, kao predmet dogovora sa poslodavcem u okviru kojeg i zaposleni može da ih inicira, ali je neprihvatljivo nametanja aneksa kako bi se izbjeglo povećanje plate.

“Neprihvatanje ponude aneksa ugovora o radu koja se odnosi na radno vrijeme ne može za posljedicu imati otkaz ugovora o radu”, poručila je Zvicer.

Prema saznanjima predstavnika sindikata, dosta poslodavaca nastoji da kroz anekse ugovora skrati radno vrijeme sa osam na četiri sata i time izbjegne eventualno povećanje zarada prema planu Evropa sad, kojim je aktuelna Vlada zamislila da od februara minimalci budu povećani na 450 eura, a prosječna zarada sa 530 na 700 eura.

Saznanje da se takvom „matematikom“ pokušava izbjeći povećanje zarada stiglo je iz Uprave za inspekcijske poslove, iako njihove službe još nijesu naišle na konkretan slučaj. Iz UIP smatraju da se poslodavci tek pripremaju da nude anekse ugovora na pola radnog vremena i apeluju na radnike da prijavljuju takve prestupe.

Simović-Zvicer je ohrabrila sve one kojima se ponude takvi aneksi, da se obrate inspekciji rada i potraže zaštitu svojih prava, jer bi taj organ morao da sankcioniše svakog poslodavca koji ne poštuje prava zaposlenih.

Ona smatra da bi trebalo ojačati kapacitet inspektora rada, što podrazumijeva ne samo povećanje broja inspektora, već i osnaživanje postojećeg kadra, kroz kontinuiranu obuku sa jedne strane, ali i osmišljavanje efikasnih mehanizama kontrole rada - kako bi se spriječila eventualna postupanja inspektora rada koja su suprotna profesionalnoj etici.

“Bez efikasne zaštite prava djelovanjem Inspekcije rada, Zakon o radu i drugi propisi u oblasti rada su samo etički esej, a ne imperativni pravni akti”, upozorila je Simović-Zvicer.

Kako je navela, neprihvatanje ponude ugovora o radu kojim se predviđa umjesto punog nepuno radno vrijeme, ne može imati posljedicu po radno-pravni status zapošljenog, u vidu otkaza ugovora o radu.

“Otkazni razlozi su predviđeni u članu 172 ZOR-a, među kojima su i oni koji se odnose na odbijanje ponude aneksa ugovora o radu, ali samo ako se ponuda odnosi na zaradu ili na raspoređivanje zaposlenog”, naglasila je Simović-Zvicer.

Ona je podsjetila da se prava iz radnog odnosa ostvaruju srazmjerno vremenu provedenom na radu, pa bi izmjena ugovora o radu s punog na nepuno radno vrijeme podrazumijevala manji obim prava za zaposlenog (posebno u pogledu ostvarivanja prava na zaradu i odmor u toku rada), ali i prava po osnovu rada.

Simović-Zvicer posebno je akcentovala pravo na starosnu penziju, jer se zaposlenom koji radi s nepunim radnim vremenom staž osiguranja računa srazmjerno ostvarenom radnom vremenu.

Ona je kazala da je izmjena ugovora o radu s punog na nepuno radno vrijeme predviđena u Zakonu o radu u cilju usaglašavanja s Direktivom 2003/88/EC o pojedinim oblicima organizacije radnog vremena. Takvo rješenje u nekim slučajevima može biti prihvatljivo za radnika kako bi uklopio profesionalne i porodične obaveze - pa tako i zaposleni može dati predlog poslodavcu za izmjenu odredbi o radnom vremenu.

Simović-Zvicer je podsjetila da se ugovor o radu s nepunim radnim vremenom zaključuje zbog potreba procesa rada.

“U tom smislu, da bi se spriječile zloupotrebe prilikom zaključivanja ovih ugovora, u članu 62, stav 4 Zakona o radu je predviđeno da se radna mjesta na kojima se zaključuje ugovor o radu s nepunim radnim vremenom utvrđuju aktom o sistematizaciji”, kazala je Simović-Zvicer.