Zovem doktore i niko ne želi da me primi. Kažu, nema potrebe da dolazim, nego će mi telefonski dijagnosticirati da je to vjerovatno COVID-19, posebno jer imam bolove i u prsima. Ali, kažu, nisu sigurni. Testova u tom trenutku ima samo za one koji su hospitalizovani, a da bih se našao u bolničkom krevetu potrebno je ili da ne mogu disati ili da mi temperatura nije pala duže od dvije sedmice. Budući da smo mi muški toliko hrabri da inače umiremo s temperaturicom od 38, i to hladno poredimo sa ženskim najgorim menstrualnim bolovima, možete zamisliti kako sam se osjećao.

Generalno, u Holandiji nema neke kulture prevencije određenih bolesti, tako da u većini slučajeva kada zovete svog kućnog doktora, odgovor koji ćete dobiti od asistenta je: “Zovite ako se budete lošije osjećali”. Tako je bilo i tog marta 2020.

"Zovite ako ne budete mogli disati"

Iako sam uspio doći do noćne doktorice, rekla mi je bukvalno: “Zovite ako ne budete mogli disati”. Na moje pitanje je li čula sebe šta je upravo izgovorila, rekla je: “Imate nekoga s vama da nazove”. Rekoh: “Imam”. I tu smo i završili, a sutra je temperatura već spala. Da li je bio COVID ili ne, nikad nisam saznao, ali ono što znam je da telefonsko liječenje traje i danas.

Istini za volju, imam sjajnog doktora koji je rat proveo u Bosni i Hercegovini, poznaje naš mentalitet i odličan je dijagnostičar, ali je često umjetnost doći do njega. Drugi, koji nisu te sreće s kućnim doktorom, često po društvenim mrežama i uživo obasipaju drvlje i kamenje na holandski zdravstveni sistem.

Kada pozovete, najprije se javi asistent, koji pokuša da vam pomogne preko telefona, mada ustvari na kraju imate osjećaj da je taj asistent filter koji morate proći u borbi do doktora. To možda dobro funkcioniše s hipohondrima koji zovu za svaku glupost, ali s ljudima koji su visokoobrazovani i mogu racionalno razlučivati obično proizvodi kontraefekat. I onda ja insistiram dok mi ne zakažu barem telefonski razgovor, a kako uvijek namjerno s njima pričam engleski, obično mi to i uspije jer sam, ne samo jezički u prednosti, nego i teški brbljivac koji ne popušta dok ne dobije igračku.

Dvije godine telefonskog liječenja

U ovih deset godina sam naučio da je zdravlje itekako individualna stvar i isključivo naša odgovornost, a čuo sam mnogo priča u kojima bi ljudi vjerovali sistemu i onda ostali kratkih rukava. Zbog toga za svoje novce tražim sve što mogu dobiti, a budući da nemam izbor otići privatniku, pošto to ovdje faktički ne postoji, onda uprem k'o sivonja dok se druga strana ne umori.

Dvije godine telefonskog liječenja je dovelo do toga da mnoge druge bolesti budu zapostavljene, tako da je postalo veoma teško doći do specijaliste, a o antibioticima da ne pričamo. Za deset godina mog boravka, i petnaest otkako je moja supruga tu, niko od nas nikada nije vidio antibiotik. Nakon što sam pročitao Vedraninu priču iz Kanade, postalo mi je jasno da je to jednostavno zapadnjačka mjera, što možda i nije tako loše, posebno u poređenju s nama ili Amerikancima, gdje se antibiotici dobijaju bez problema ili kupe na benzinskoj pumpi. Kada mi naši ljudi kažu kako to nije normalno, ja obično samo izvadim podatak koliko Holanđani žive duže od nas i tu se sva rasprava završi.

Nakon što smo imali nekoliko zatvaranja, pa smo onda na ljeto 2020. otvorili sve i ponadali se da je kraj agonije, isto se desilo i ove godine. Ljeto i jesen 2021. su donijeli potpuno popuštanje mjera, pa je ovih dana bilans zaraženih preko 20.000 dnevno. To je donijelo i novo zatvaranje, vraćanje na snagu distance od metar i po, ponovno uvođenje rada od kuće i ukidanje svih društvenih aktivnosti. Koncerti su prebačeni za proljeće ili otkazani, prodavnice se zatvaraju u 17:00 sati, a kafići i restorani su ponovo na finansijskom udaru. Uz novembarske vremenske prilike gdje kiša pada ukoso, a to je novi smjer kiše koji mi se pokazuje na mobitelu otkako sam osvježio aplikaciju, i kapitalistički način rada gdje se i dalje očekuje sve i odmah, zaista je teško izdržati.

O tome sam popričao s nekoliko ljudi i svi su mi manje-više rekli slične stvari, a to je da postaje nesnosno. Pored toga, ovdje je u posljednje vrijeme počeo divljati i antivakserski pokret i nekako se čini da će procenat vakcinacije stati na ovih 83 posto, a to očigledno nije dovoljno za kolektivni imunitet i bolnice koje su ponovo pred kolapsom. Pored klasičnih antivaksera, pojavio se i novi val individua koje ne žele biti nazivani antivakserima jer kažu da u normalnim okolnostima ne bi imali ništa protiv vakcina, ali… I kada krene ono što kažu nakon “ali”, na kraju se opet često svede na argumente koji nemaju smisla. Ono što ima smisla je kako unaprijediti situaciju gdje se na psihologa čeka po pola godine ili duže, te razmisliti o tome zašto je to tako.

Višak demokratije

Moja sarajevska psihologinja kaže kako je razlog za to razmažen način života prije pandemije, gdje je Holandija živjela u jednom vakuumu blagostanja, te mi je to uporedila s bogatim ljudima čija djeca postaju razmažena zato što nikad nisu naučili kako išta u životu steći. I zaista, mnogo puta sam se u Holandiji sreo s depresijom, ADHD-om među mladima, pregorijevanjem na poslu i drugim stvarima za koje sam prije toga jedva i čuo. Procenat pregorenih je zabrinjavajući, i sam poznajem desetine, možda i stotine ljudi koji su to prošli, ali se čini kako se ništa ne radi da se to smanji ili spriječi. Jednom sam naišao na članak u holandskom NRC-u koji je govorio o tome kako su mladi sve više i više depresivni jer su jednostavno navikli da sve bude “leuk”, što na holandskom znači “zabavno”. Ovdje je jednostavno standard da se poslije srednje škole ode prvo na put oko svijeta, pa tek onda studira, a ako se za to nema novaca ili se iz bilo kog drugog razloga ne može, padanje u depresiju je neizbježno.

Zbog pandemije su mladi ljudi izgubili mnogo toga što je bilo “leuk”, pa se ta pojava samo povećala. Onda dolazimo do činjenice da niko ne sluša šta nevakcinisani žele reći, i koliko je njih ustvari podložno teorijama zavjere, ali kako god, ti ljudi su tu, oni postoje, i niko ih ne čuje, što je opet dovoljan razlog da se osjećaju isključeno i nesretno. S druge strane, oni koji su vakcinisani se pitaju dokad će trajati ovaj nekakav poluživot, ako smo se već vakcinisali.

Moj doktor kaže kako je za ovakvo stanje na Zapadu krivac višak demokratije, a u pandemijama demokratija i nije baš najefikasnije rješenje. Zbog svih tih polumjera čini se da nismo spasili ni živote, a ni ekonomiju, iako se može reći da je ekonomija bolje prošla, dok su životi nepovratno izgubljeni. Koliki će na kraju biti bilans mentalno oštećenih, možemo samo nagađati, i istraživati u postpandemijskom periodu. Ako do tog perioda ikada i dođe.

Izvor: Al Jazzera

Piše: Mirza Softić