Naša sagovornica u Italiji trenutno izučava biomedicinski inženjering- grana nauke koja nije mnogo razvijena u Crnoj Gori, a koja je označena kao jedna od profesija budućnosti.

“Ljubav prema biomedicinskom inženjeringu nastala je sasvim spontano.

Tokom svog školovanja u Engleskoj, jedna od oblasti fizike, koju smo izučavali, bila je medicinska fizika. Tu smo učili kako funkcioniše ultrazvuk, šta su rendgenski zraci, pa i to koja je razlika između PET i CT skenera. Kako me je sve to mnogo zainteresovalo, odlučila sam da malo istražim grane nauke koje proučavaju ovu oblast”. I upavo to istraživanje Vasilisu Đalović dovelo je do biomedicinskog inženjeringa.

“Uvijek sam voljela mnogo da putujem i koristila svaku priliku za to, pa mi se Italija učinila kao pravi odabir za nastavak obrazovanja. Tim prije, jer je Politehnički fakultet u Torinu veoma uspiješan u mnogim segmentima, a kada je u pitanju stopa zaposlenosti odmah nakon završenih studija, onda je jedan od najboljih na svijetu. Ja sam trenutno i dalje na studijama, ali se nadam da ni ja neću imati problema sa zapošljavanjem nakon završetka školovanja”. 

Kako ističe Đalović, nažalost, biomedicinski inženjering kao grana nauke nije mnogo razvijen u našim krajevima, ali se nada da će se to u budućnosti promijeniti, jer je napominje, od izuzetne važnosti. 

“Najprije da kažem da se biomedicinski inženjeri, između ostalog, bave protetikom, 3D štampanjem organa, otkrivanjem novih ljekova, izrađivanjem različitih kompjuterskih softvera, koji će unaprijediti medicinske uređaje, pravljenjem različitih medicinskih uređaja, kao što je recimo pejs-mejker i slično. Biomedicinski inženjering se sada u manjoj mjeri primjenjuje u medicinskoj dijagnostici i medicinskoj rehabilitaciji u zdravstvenim ustanovama u Crnoj Gori”.

Đalović je trenutno u Torinu, gdje sprema završne ispite i piše tezu za diplomski ispit na temu: “Simulacije slika ultrazvuka”. 

“Tu se upoznajem sa čitavim procesom stvaranja slika i tipovima simulacija ultrazvuka, te kako to može pomoći današnjim mladim doktorima da, pored teorijskog dijela, savladaju i praktični dio”.   

Priznaje i da joj tokom obrazovanja najveći izazov bio savladati italijanski jezik.

“Prvu godinu studiranja na engleskom jeziku iskoristila sam da pohađam kurs italijanskog jezika, ali jedna stvar je koristiti ga u svakodnevnoj komunikaciji, a druga učiti na tom jeziku.

Da biste savladali dato gradivo, morate prvo da ga razumijete, a uz slabo poznavanje jezika to je išlo sporo, ali vjerujem da će kruna truda, pored diplome, biti još jedan savladani jezik” , sigurna je Đalović.

Kad god bi joj bilo teško sjetila bi se, kaže, riječi doktora Vladimira Đurića, koji joj je govorio: “Intezitet radosti koju ćemo osjetiti kada nam se neka želja ostvari vazda zavisi od lične važnosti koji taj cilj ima za nas, od količine muke, vremena čekanja i nivoa tenzije koju smo nagomilali pokušavajući da ga ostvarimo. Kako stvari stoje.. Vala ću se radovati”, kaže kroz osmjeh naša sagovornica.

O obrazovanju u inostranstvu razmišljala je, kaže i na počeku srednje škola i izborila se za tu priliku.

Tačnije, prijavila se za koledž u Engleskoj- Saint Micheal's College, gdje je završila treći i četvrti razred srednje škole.

“Uvijek sam nastojala da preispitujem sebe i svoje obrazovne potrebe, zato sam i dvije godine srednje škole završila u Engleskoj, uz dobijenu stipendiju, jer smatram da njihov obrazovni sistem jedan od najboljih u svijetu.

Imala sam sreću, što je bio u pitanju internacionalni koledž, pa sam pored engleske kulture, upoznala kulture iz različtih krajeva svijeta i tako odlučila da svoje dalje školovanje nastavim u inostranstvu”. 

Naša sagovornica uporedila je sistem obrazovanja u Crnoj Gori i Italiji:

“Razlika u odnosu na studiranje u Crnoj Gori je to što, bez obzira što je u pitanju program tzv. Bolonje, na mom fakultetu u Italiji, ne postoji mogućnost parcijalnog polaganja ispita i bodovanja po položenim kolokvijumima, već se svaki ispit polaze u cijelosti. Predavanja nijesu obavezna i svi ispiti su nakon odslušanih predavanja, tako da je sva organizacija oko spremanja ispita isključivo na nama studentima”, kaže Đalović.

Iako je uvijek bila odličan učenik i student, nikada nije nastojala da bude, kako kaže, u klubu A+.

“Za mene je uspjeh učiti i raditi ono što voliš, a istovremeno živjeti život punim plućima, družiti se, putovati i čitati. Smatram da samo istinski ispunjena osoba, koja je zadovoljna svojim životom, može biti u stanju da svoj posao ne vidi samo kao neprekidno uspinjanje ka vrhu, već da uspjeh vidi kao mogućnost da bude u prilici da svoje znanje iskoristi u pomaganju drugima”, iskrena je naša sagovornica pišu Dnevne novine.

Đalović ne zna gdje će je profesionalni izbor odvesti, ali jedno pak, kako ističe, dobro zna - uvijek će biti spremna da pomogne ljudima i zdravstvenim ustanovama u Crnoj Gori.

“Svakako da ću pomoći svojoj zemlji, ukoliko budem u mogućnosti i ako se to od mene bude očekivalo”.

Oduvijek je, kaže, imala empatiju prema ljudima, a posebno djeci koja rođenjem ili nesrećnim slučajem imaju određeni invaliditet, a koji savremena nauka i tehnika mogu da saniraju. 

“Stoga, odlučila sam se da moj profesionalni poziv bude u oblasti biomehanike- protetike, odnosno izrada proteza za djecu kojima nedostaje neki od ekstremiteta.

Trenutno, jedino za cilj imam da se tokom daljeg obrazovanja osposobim i usavršim u ovoj oblasti, a gdje će me ta težnja odvesti, još ne znam”. Ipak,  naša sagovornica vrlo dobro zna šta je nju odvelo do svakog cilja koji je postavila, i koji će tek postaviti - upornost, bez prava na izgovor. 

“Zavirite duboko u sebe, sagledajte šta želite i krenite ka svom cilju, a ako na tom putu zadržite osmjeh na licu i usput izazovete ga i na nečijem drugom, onda je to pravi izbor i pravi put, odnosno prava profesija za vas. Jednostavno, budite uporni”, zaključuje Vasilisa Đalović.