Marina Abramović: Kako izgleda jedan tvoj dan?
Lejdi Gaga: Ustanem, obično malo ranije, i pušim, sjedim u krevetu i čitam. Izvadim sve svoje sveske, kompijuter, muziku, slike, art knjige, sve to gledam, ležim i pušim. I zaista ja sve to gledam Marina. Uvijek mislim mnogo o poslu, stvarno to radim. Uvijek mislim kako da budem bolja? Kako da budem originalnija? Kako da ih inspirišem da vide nešto što ni ja ne želim da vide? Kada ustanem, eto to radim. Onda počinjem da zovem. Kao nekakav serijski ubica, zovem sve u kući. Svako ima različitu stvar da uradi. Dok sedim tako ja ih zovem i kažem: "Okej, treba da uradiš ovo", onda im kažem "Okej, ćao". Moj tim me zove atelijerom. Jer idem i volim da složim sve svoje haljine perfektno. Eto, to je to što ja radim. Potom, idem u teretanu, vježbam, znojim se, da bih održala liniju, poslije obično idem u studio.
Marina Abramović: Zaboravila si doručak. Šta doručkuješ?
Lejdi Gaga: Ne jedem ništa. Pijem italijansku mineralnu vodu sa ukusom limete i pušim. Ja sam dobra Italijanka. Ponekad, možda, popijem zeleni čaj.
Marina Abramović: U kojem vrijeme ideš da spavaš?
Lejdi Gaga: Sve zavisi. Mogu da zaspim u svakom trenutku, na bilo kom mjestu. To je veoma čudno, ali to je zato što je moj um uvijek mnogo iscrpljen.
Marina Abramović: Tako znaš da si pravi umetnik. Um ti je okupiran
Lejdi Gaga: Razmišljala sam o pop umjetnosti, pop art. Nastao je Artpop. Željela sam da pokažem sebe na različitim platnima, da pokažem sebe onakva kakva sam, kakva sam bila... sve ko sam ja.
Marina Abramović: Gledala sam te ličnosti i slike u V magazinu. Meni se najviše dopadaš sa crnom kosom.
Lejdi Gaga: Ta je i moja omiljena!
Marina Abramović: Ima nekog dodira sa starim danima Peti Smit. U njoj ima neke nevinosti, ali opet se vidi i pravi ratnik.
Lejdi Gaga: Jeste, to je to. Vidi se sve, jer mi je bilo teško da se vratim na to mjesto, u te godine kada sam tako izgledala. Do tada sam svirala klavir i išla na ples. Potom sam sebe dovodila u situacije koji nisu bile ni malo lijepe. To je zato što sam mogla da podnesem bol. Ima li to smisla?
Marina Abramović: Savršenog smisla. To je ono po čemu smo ti i ja slične.
Lejdi Gaga: Tada sam bila tako naivna. Na dobar način. Ali umjetnost je i tada bila ono što me je pokretalo.
Marina Abramović: Rekla si da niko ne zna koliko treba da bi se stiglo dotle, da niko ne može ni da zamisli. Ljudi misle da je suviše lako...
Lejdi Gaga: Upravo tako Marina. U tome razlika između pop arta i Artpopa. Kada nekome kažete pop art oni pomisle na jednostavnu postavku u muzeju. Eto, to je umjetost jer je neko postavio, jer je tamo. Ali to nije moje mišljenje o umjetnosti. Ne mislim da trikovi uspijevaju kod pravih ljudi.
Marina Abramović: Magija koja nastaje, publika ne zna kako se to dešava. To je rezultat rada. Bez toga, nema uspjeha u svemu tome. Publika to vidi, publika poslije ode.
Lejdi Gaga: Tri mjeseca sve to nisam mogla da vidim, jer sam bila povrijeđena. Bila sam u invalidskim kolicima. Pokušavala sam da odmorim svoje tijelo. Bila sam kao automobil bez benzina. Kada mi se slomio kuk nisam znala koji dio tijela me više boli. Da li su to leđa, ramena, dupe ili moji članci u onim prokletim cipelama... Iz prvih redova sam čula ljude koji pitaju "Da li si dobro? Volimo te! Šta nije u redu?"
Marina Abramović: Da li opuštenija sada nego što si bila prije nekoliko godina?
Lejdi Gaga: Opuštena sam jednio na sceni. Tada sve drugo blijedi i ja sam opuštena.
(Izvor:CDM)
