Film je u maju izviždan na Kanskom festivalu. Vrlo malo kritičara nije zacupkalo nožicama, nazvalo film „nečuvenim“ i teatralno napustilo salu tokom premijere, a zlobna pera kritike se ni nekoliko mjeseci nakon predstavljanja filma ne smiruju u pokušaju da ga u potpunosti „upropaste“ i smjeste u red najgorih ikad snimljenih djela. Linč kritike će vjerovatno još dugo potrajati kada je u pitanju posljednji Refnov film. Srećom, laveži kritičara vremenom se utišaju i ne mogu učiniti ništa remek djelima filmskog stvaralaštva kakav je „Only God Forgives“.
Krv za krv
Prije desetak godina Julian (Ryan Gosling) je zadavio oca golim rukama. Zbog toga sa bratom i majkom (Kristin Scott Thomas) napušta Ameriku i seli se u Bangkok. Tamo pokreće bokserski klub, koji mu služi kao pokriće za dilovanje droge. Nekoliko godina kasnije, Julianov brat siluje i do smrti prebija 16-ogodišnju djevojčicu. Zaslijepljen bijesom i tugom, djevojčicin otac ubija čovjeka koji mu je oduzeo kćerku. Sve ovo se dešava pod budnim okom penzionisanog policajca Changa (Vithaya Pansringarm), kojeg policija poziva da presudi šta uraditi kada postoji dilema u sprovođenju pravde.
Chang se ponaša poput anđela osvetnika ili čovjeka koji boluje od kompleksa Boga. Dozvolio je ocu da ubije monstruma koji mu je ubio ćerku, ali je onda kaznio očev zločin i odsjekao mu ruku kako bi povratio ravnotežu u svijetu pravde. Ipak, Julianova majka ne misli da se ravnoteža može povratiti na ovaj način. Ne dok čovjek koji je ubio njenog sina i dalje diše. Naređuje Julianu da vrati krv za krv i osveti brata. Julian objašnjava majci da je njen sin brutalno prebio i silovao djevojčicu, a majka mu odgovara da je „sigurno imao svoje razloge“. Ubrzo djevojčicin otac nestaje sa lica zemlje, ali priča se tu ne završava. Chang, koji je dopustio da zločin bude izveden, još uvijek je živ i Julianova majka kreće na njega. Počinje trka između Julianove porodice i Changa, u kojoj samo jedan može ostati u svijetu živih.
Crvena boja
Svako ko je gledao film „Eyes Wide Shut“ (Stanley Kubrick, 1999.) vjerovatno može da se sjeti kakav su nemir u njemu probudile genijalne scene kada glavni junak dolazi u tajni dvorac i postaje dio rituala misterioznog društva. Jezivi kadrovi i tjeskobna atmosfera koja se ovdje pojavljuje tek na momente, u Refnovom filmu „Only God Forgives“ prisutna je bez prestanka. Ovo poređenje je jedan od najvećih komplimenata koji može dobiti jedan film.
Refn je jednom rekao da se snimajući filmove vodi rečenicom: „Umjetnost je akt nasilja“. Filmom „Only God Forgives“, Refn je opravdao ovu maksimu i učinio da gledalac osjeća nasilje kao poeziju. Film je remek-djelo storitelinga, atmosfere, glume i raspoloženja, koje zarobljava publiku između realnosti i noćne more. Refn ne pravi nijednu grešku. Ekstremno nasilje dodatno je pojačano mekanom muzikom u pozadini. Prigušeno crveno svijetlo jača osjećaj gušenja i zarobljava pogled gledaoca u debelom mraku. Otežala tišina, duge pauze i malo dijaloga (Gosling tokom filma izgovara jedva dvadesetak rečenica) pojačavaju razvoj likova dublje nego bilo koji neminimalistički scenario.
Edipov kompleks
Da je otac psihoanalize Sigmund Freud živ, sigurno bi imao šta da kaže o Refnovom filmu. „Only God Forgives“ je jedna od najslikovitijih ikad zabilježenih studija Edipovog kompleksa. Julianova majka je obdarena falusom – dominantna, zapovjednička, kastrirajuća. Julian, poput Edipa, golim rukama ubija oca, koji je nedovoljno jak da kastrira majku. Julian veže svoje ruke dok gleda prostitutku kako se dodiruje i ne vidi je kao ženstvenu, jer su za njega žene samo kastrirani muškarci. Kada ga majka ponižava objašnjavajući nepoznatoj osobi da je frustriran, jer ima penis manji od džinovskog penisa svog starijeg brata, Julian ne govori ništa. Falusnoj majci je sve dozvoljeno. Kada nalazi svoju mrtvu majku, Julian poseže rukom u njenu utrobu, pokušavajući da iskoristi posljednju šansu da se oslobodi slika majčinog falusa koje ga progone čitavog života.
Najbolja stvar u vezi filma „Only God Forgives“ je to što vjerovatno većina publike uopšte neće, ili ne mora, vidjeti navedene frojdovske elemente. Najveće Refnovo majstorstvo je stvaranje filma koji ima mnoštvo značenja i koji dovršava svaki posmatrač ponaosob. Refn ovaj efekat postiže upotrebom naizgled najjednostavnijeg elementa od svih, a to je tišina. Svaki gledalac zaključuje šta tišina znači i pripisuje joj značenje koje vidi. Za jednog je to neponovljiva studija Edipovog kompleksa, a za drugog fantastična priča o čistilištu i osveti jednog čovjeka.
Zaista, ne postoji nijedan element kao što je tišina od kojeg Refn više „izvlači“ u svojim filmovima. Kao i u prethodnim ostvarenjima „Valhalla Rising“ (2009.) i „Drive“ (2011.), tišina je glavni saputnik Refnovih junaka. U svijetu u kojem su ljudi toliko navikli na zvukove, riječi i objašnjenja, Refn publiku vraća u svijet bezvučja, gdje je i najkraća tišina u stanju da izazove nelagodu i strah. Time se Refn svrstava u red majstora atmosfere kao što je mađarski režiser Bela Tarr, koji su u stanju da uvuku publiku u film i natjeraju je da misli, a ne da joj govore šta treba da misli. Na ovaj način, publika i film reaguju, a doživljaj filma je za svakoga neko posebno iskustvo pojačano baš onim elementom koji drugi nisu vidjeli, a on sam jeste.
Kako je režiser postao stolica
Refn je dao jedan od najslikovitijih komentara o filmu „Only God Forgives“ opisujući kako se osjećao dok je snimao. Režiser je na premijeri na Los Anđeles film festivalu rekao: -Dok sam snimao film „Drive“ osjećao sam se kao da sam sve vrijeme na najboljem mogućem kokainu, i to svake noći, bez prestanka. S druge strane, dok sam snimao „Only God Forgives“ bio sam kao na esidu. Ali, znate, ne na onoj vrsti esida kada samo sjediš na stolici i vidiš stvari. Mislim na onu fantastičnu vrstu esida od koje postaješ stolica – rekao je Refn.
(Izvor:Pobjeda)
