Rođen je u Sarajevu, gdje je pohađao Školu primijenjenih umjetnosti, kao i Akademiju likovnih umjetnosti, a pred kraj dvadesetog stoljeća otišao je u Amsterdam na Rijksakademie. U posljednjih 11 godina Šerić živi i radi u Njujorku.
Shoba voli reći da su osnovni razlog za njegov odlazak iz Sarajeva nedostatak kulturnih događaja i siromašna kulturna scena.
Izolovani kontekst
- Htio sam da svakog dana idem u muzej, galeriju, na predstavu, koncerte... Toga, jednostavno, nije bilo u Sarajevu. Upravo me je situacija da uvijek dolazim niotkud, u svakom smislu te riječi, inspirirala da tako naslovim i ovu izložbu u svom rodnom gradu - kaže popularni Shoba.
Šta je osnovna ekspresija Vaših radova?
- Nastojim uticati na razne promjene koje su se već trebale desiti na kulturnoj sceni u BiH. Nažalost, još živimo u jednom prilično izolovanom i staromodnom kontekstu. Ipak, postoji ovdje još dobar krug ljudi, stoga sam odlučio postaviti izložbu u Sarajevu. Moji radovi su svojevrsni poziv za odbacivanje nekakve estetike koja vlada ovdje. Ljudima je mnogo važnije kako nešto izgleda i je li u paru s kaučem.
Pored toga što ste skulptor, slikar, pomalo i svirate.
Priključio sam se bendu koji se zove “Burek”. To je relaksirana zezancija. Sviramo i “Mirzino jato” i Vajtu, ma sviramo dosta toga, uglavnom zabavljačkog karaktera. I nemamo nikakvih ambicija, što je, ustvari, najljepša stvar. Treba znati povući ručnu. A što se tiče muzike, slušam sve, od nekog minimalističkog hausa do hevi metala, pratim sve trendove. Narodnjake nikada nisam slušao u smislu da ih sebi pustim, ali sam ih silom prilika slušao po kafanama, dernecima. To je fenomen koji na ovim prostorima vlada dugo i koji će, izgleda, nastaviti da traje.
Šta je danas moderno u svjetskim tekovinama umjetnosti?
- Umjetnost se nigdje više u svijetu ne generalizuje i ne dijeli po nekakvim pravcima i kategorijama. Postoje samo dvije kategorije, a to su “fine art”, lijepa umjetnost, i “contemporary art”, odnosno savremena umjetnost. Ali, nerijetko se i one preklapaju. Podjele u umjetnosti danas su besmislene. Svaki umjetnik može biti i apsolutni superstar, a opet može biti niko i ništa.
Privremena infuzija
Vrijeme je Sarajevo Film Festivala. Koliko je ova filmska smotra značajna za grad i umjetnost?
- Kod nas će uvijek biti talentovanih reditelja koji će praviti sjajne filmove. Ali, ukoliko se ne bude ulagalo u infrastrukturu i profesionalnu filmsku industriju, stvari će početi postepeno nestajati. Imali smo inicijativu kada je Danis Tanović donio Oskara. Postojao je tada moment koji nam je omogućavao da iz svijeta dobijemo sve što smo zamislili. Ali, nismo.
Spomenik Ikaru Vi ste uradili. Koji je bio motiv za njegovu izradu i šta, u suštini, predstavlja?
To je simbol odnosa Međunarodne zajednice prema BiH. Nama je namijenjena ta neka misteriozna hrana sa Zapada. Nama nije namijenjeno ništa bolje osim te privremene infuzije. Drago mi je da tu stoji, da podsjeća ljude kako je nekada bilo. Trebao je biti postavljen kod zgrade Predsjedništva BiH, da podsjeća prvenstveno političare na to.
Zemaljski muzej BiH je zatvoren. Šta to znači?
- Svi muzeji u svijetu su odraz ljudi koji tu žive. Tako da je zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu odraz toga kako ljudi u Sarajevu razmišljaju i rade. Metropolitan muzej u Njujorku od države ne dobiva ništa. Živi isključivo zato što mu ljudi iz Njujorka doniraju velika sredstva. Kada uđete u Muzej, tu su stotine i stotine mermernih ploča u koje su uklesana imena ljudi koji su donirali novac. Neki sarajevski mesar ili piljar koji ima milion maraka, može u jednom momentu odlučiti da mu ne treba milion maraka, dovoljno mu je 900.000. I onda tih 100.000 donira gradskom muzeju, gdje bi njegovo ime bilo uklesano. Kada tako budemo razmišljali, stvari će krenuti nabolje.
U braku s Lesli Fretkin
I Vaša supruga je umjetnica. Kako funkcioniše ta zajednica?
Dugo godina sam u braku s Lesli Fretkin (Lesley Fratkin). Napravila je knjigu koja se zove “Sarajevo Self-Portret”. To je knjiga u kojoj je sakupljena kompletna sarajevska ratna fotografija. Na jednom mjestu sakupila je veliki broj autora. Tako smo se i upoznali. Kako smo oboje umjetnici, to podrazumijeva teške probleme i patnje i onda nekakve i radosne trenutke. Čovjek, gdje god da živi, nailazi na istu količinu problema i stresa.
Marama kao zaštitni znak
Marama je postala Vaš zaštitni znak. Postoji li poseban razlog što je nosite?
- Još kada sam bio mali, razbolio sam se od alopecije. Uvijek sam imao neku kapu, šešir, maramu... Kada sam imao 18-19 godina, kosa mi je, nekim čudom, porasla. Nakon toga mi je opet opala, ali mi se nekako čini da bih sada bio neki sijedi starac. Marama mi je dobro rješenje.
(Izvor:Avaz)
