„Ovo je poseban dan ne samo za časne sestre Franjevke i crkvu Sv. Antuna Padovanskog, nego i za cijelo Cetinje i Crnu Goru, jer svjedočimo živoj ljubavi koja se održala 75 godina istim intenzitetom i s istim ciljem – da se pomogne čovjeku u nevolji, hvaleći Hristovo ime“, rekao je gradonačelnik Cetinja.

Kašćelan je govoreći o časnim sestrama kazao da siguran da je zanimanje za koje su se opredijelile časne istinski životni poziv i humana profesija.

„Ovdje nije samo riječ o tome da se bolesnom i nemoćnom pruži profesionalna medicinska usluga i pomogne ljekarima i drugom medicinskom osoblju da bolje rade svoj posao, nego da se čovjeku koji pati zbog bolesti pruži nada i utjeha, ulije sigurnost i povrati mir“, naveo je on.

Prema njegovim riječima, nekada, a o tome govore brojna svjedočenja izliječenih, bolesnome više znači ruka podrške, saosjećanje, topla riječ, nego sva napredna tehnika i ljekovi.

„Lijek za dušu vazda je u rukama čovjeka, bilo da ga ište onaj ko je zdrav ili onaj čija duša se s nekom mukom bori. Naše časne sestre cijelile su svojom dobrotom i posvećenošću mnoge duše s Cetinja i širom Crne Gore. Na te ljude uvijek su gledale kao na svoj rod, kao na bliske prijatelje. Zato su na Cetinju i uvažene i poštovane, zato su uvijek naše, iako su rođene u nekim drugim državama i odgojene u posve drugačijem okruženju od našeg“, kazao je Kašćelan.

On tvrdi da je njihov rad izvanredno svjedočanstvo vjere i humanosti prema svim ljudima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, jer je u prvom planu uvijek čovjek, a potom sva njegova svojstva stečena rođenjem ili slobodnom voljom.

„Takav pristup doprinosi atmosferi suživota u pluralnom crnogorskom društvu, u kojem se jasno ocrtavaju različiti nacionalni, vjerski i drugi korpusi koji, svojim isključivostima, nekada znaju da remete građanski koncept države i potrebu da se u Crnoj Gori svi njeni građani osjećaju komotno“, kazao je Kašćelan.

On je rekao da je Cetinje od 1946. godine, sa svojim sestrama Franjevkama, dijelilo i radost i tugu, uspjehe, živote.

„Učili smo jedni od drugih, pomagali se i poštovali, voljeli kao što se vole najbliži. Gradili smo naše Cetinje kao prostran dom za sve naše osobenosti, tražeći uvijek ono što nas spaja i odbacujući sve ono što bi moglo da na razdvoji. Vjerujem da smo odavno prestali da razmišljamo o našim časnim sestrama kao o nekome ko je došao na Cetinje, jer su one učinile sve da u njima vidimo naš odraz, naše sestre, naše majke, utjehu, poštovanje, ljubav“, naveo je Kašćelan.

Kašćelan je naveo da je neizmjerno zahvalan časnim sestrama što se „prilježno mole za grad i sve građane i građanke Cetinja“ i poručio im da je Prijestonica njihov dom, gdje mogu biti svoji na svome. „Računajte na nas i našu podršku. Čestitam vam jubilej i želim dobro zdravlje“.

Šef internog odjeljenja Opšte bolnice „Danilo I“ dr Zoran Vujačić kazao je da danas, kada razmišlja o časnim sestrama i njihovom doprinosu u Opštoj bolnici „Dalilo I“, mora naglasiti da su one, osim  oficijelnog, stručnog dijela koji pripada opisu medicinske sestre, dosile sa sobom i dobar hrišćanski odgoj i obrazovanje, što je samo po sebi dodalo na kvalitetu rada na odjeljenju, ali i u cijeloj bolnici.

„Na teškom poslu njegovanja i liječenja bolesnoga čovjeka uvijek moramo znati da uz bolesno tijelo boluje i duša. Tijelo bez duše je leš, a duša bez tijela je utvara. Zato govoreći o radu časnih sestara ja želim izvaditi iz mraka one koje nijesu radile za mrak, nego prilježno i posvećeno sebe davale u njezi i oporavku često vrlo teških bolesnika i ne prikadajući odnos sa njima i njihovim familijama odlaskom sa odjeljenja, već nastavljajući svoju misiju često puta u kućnim uslovima tokom produženog kućnog liječenja“, naveo je Vujačić.

On je rekao i da rad časnih sestara, po svojoj moralnoj strani, spada u vrijednost prve vrste. „On je sav ne samo medicinski, nego i socijalne vrijednosti“.          

Sestra Emanuela Žerdin je govoreći o istorijatu časnih sestara Franjevki crnogorske provincije reda Bezgrešnog začeća  ocijenila je da je „nevjerovatno koliko je mnogo plodova donijelo“ onih deset časnih sestara koje su došle na Cetinje 1946. godine.

„Naše sestre djeluju u devet evropskih država, ali i na drugim kontinentima. Šta je formula za ovakav uspjeh? Šta su radile one prve sestre da je drvo Provincije danas zeleno, da raste i dalje. Navešću samo nekoliko stvari, koje su nam ostavile, kako se to lijepo u Crnoj Gori kaže, u amanet. Prvo, Katolička crkva je dom za sve narode i sve ljude bez obzira na narodnost, jezik, boju kože ili političko opredjeljenje“, navela je ona.

Drugo, kako je dodala, „ne trebaš biti najpoznatiji i najpopularniji čovjek, niti najmoćniji vladar ili najbogatiji posjednik da činiš dobro, jer Bog kada bira svoje apostole, on ne gleda kao što gleda čovjek“.

„Čovjek gleda spolja, a Bog gleda u srce. Sestre Franjevke imaju poseban zadatak. Naša je posebnost služenje ljudima na rubu društva, onima za koje niko ne mari, onima koje često mediji i ne spominju, a slavni, poznati i moćni ih zaobilaze i često i ne vide. U 21. vijeku redovnice ostaju još uvijek nositeljice nade“, poručila je ona.   

Časne sestre Franjevke crnogorske provincije, reda Bezgrešnog začeća, došle su iz Slovenije na Cetinje 1946. godine kada je otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti. Tada je rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo deset časnih sestara Franjevki, a pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i u Bolnici “Danilo I”.