Pripadam generaciji rođenoj posle 1992.godine. To znači da mi se uvijek može spočitati da nisam bila svjedokinja ratova i razarajućih političkih malverzacija koje su, prije svega, trgovale ljudskim životima.

Zemlja u kojoj živim nije savršena ali je osjećam svojom. Region u kome se moja zemlja nalazi je ranjen, pun je bola i neriješenih ljudskih sudbina iz prethodnih ratova, a trenutno stanje jasno ukazuje da neće uskoro naprasno postati bolje. Evropa je uvijek djelovala kao mjesto gdje svi mi sa Balkana pripadamo, ali nikako tamo da stignemo. Mislim da ne postoji osoba koja ne bi voljela da tu izvjesnost i sigurnost koju pruža taj život preko živi i ovdje.

Kada sam prvi put otišla u Njemačku posjetila sam razne muzeje i spomenike koji su bavili prošlošću. Umjetnost koja je na najrazličitije načine pričala segmente priče o holokaustu, ljudskim životima, činjenicama i odgovornosti me je uvijek ostavljala nemom. Samo gledaš i ćutiš, dok te ono u šta gledaš prožima.

Svaka umjetnost je za mene bila angažovana, ali možda je to samo moj lični dojam. Uvijek sam imala osjećaj kao da svaki njen oblik ili djelo pokušava da mi kaže nešto, nešto bitno, nešto što spoznaš samo ako joj dozvoliš da te obuzme. A bila je tako uzvišena i kada je pričala najstrašnije priče.

Pokušala sam da se sjetim koji bi to muzeji u regionu mogli da pariraju impresivnim njemačkim postavkama i da izazovu tu autentičnu emociju. Odmah sam pomislila na Muzej ratnog djetinjstva.  Taj muzej se nalazi u Sarajevu, i broji nekoliko stotina predmeta i dokumenata koji donose priče djece koja su odrastala u ratu, tvrdeći da je kroz priče o iskustvu djece najlakše postići razumijevanje koje nam je neophodno na putu ka pomirenju o kom često slušamo. Ovaj muzej sam uvijek izdvajala, jer se sjećam svoje prve posjete koja je u meni probudila brojne emocije. Ono što su za mene značili određeni predmeti za djecu u Sarajevu značili su nešto potpuno drugačije, a rasli smo na nepunih 300 km jedni od drugih...

Kada sam već počela intenzivno da se interesujem za sukobe i raspad bivše Jugoslavije, počela sam da otkrivam i razne poduhvate umjetnika iz regiona da ispričaju priče o ratovima, zločinima, nestalima i preživjelima umetnošću. Uvijek sam mislila da je potrebna hrabrost da se na kritički način preispituju događaji koji su umnogome oblikovali živote svih nas u ovom regionu. Brojni pojedinci i organizacije su pronalazili inspiraciju upravo u umjetničkim poduhvatima iz Evrope koji su se bavili temama tranzicione pravde i suočavanja sa prošlošću. I to je dobro, jer ta vrsta širenja znanja je ovom regionu preko potrebna.

Kada šetate ulicama Berlina možete naleteti na zlatne kocke, ili je možda bolje reći samo “stolpersteine” (prevod: „kamenova spoticanja“). Njemački umjetnik, Gunter Demnig, ugradio je skoro 60.000 „kamenova spoticanja“. U pitanju su mesingane ploče veličine 10 cm2, postavljene u više od 22 zemlje, a prvih 50 kocki postavljeno je 1996. u Berlinu – ilegalno.

Deming, naime, smatra da bi sjećanje na zločine trebalo prebaciti u svakodnevicu, kako bi se bukvalno i metaforično „spotakli“ o događaje iz prošlosti. Inspiraciju u ovom spomeniku pronašla je i mlada autorka poezije Mirjana Naradžić, koja je uz podršku BIRN-a objavila svoju treću zbirku poezije pod nazivom “Spoticanja”. Osnovna tema te zbirke je suočavanje kako sa svojom prošlošću i načinjenim individualnim greškama, tako i sa prošlošću Srbije i dominantim narativom kada su u pitanju poslednji ratovi u Jugoslaviji. Autorka se kroz individualnu krivicu kreće ka pitanju kolektivne odgovornosti koja se neretko zanemaruje kada se govori o sukobima koji su doveli do raspada Jugoslavije i eskalacije međuetničkih sukoba. Kroz stihove o gradovima bivše Jugoslavije za koje se vezuju najmasovnija stradanja, poput Sarajeva, Vukovara, Višegrada i Srebrenice, ona pokušava da među čitaocima podstakne promatranje o uticaju (voljnom ili nevoljnom) koji su ovi zločini imali na postratne generacije koje nisu nužno svjedočile stradanjima, ali su oblikovali njihove živote i društva u kojima žive.

Komuniciranje razaranja ljudi i gradova kroz poeziju i podrška civilnog sektora ovakvim poduhvatima, važan je korak u otvaranju novih prostora za promatranje prošlosti koju nam dominantne političke strukture donose na neistinit i sukobljavajući način.

S druge strane, festivali potput Mirëdita, dobar dan! nisu novina u Evropi, ali jesu novi načini u regionu da se približimo jedni drugima kroz upoznavanje savremene umjetničke scene koja je zastupljena u datom društvu. Festival Mirëdita, dobar dan! održava se jednom godišnje, od 2014. godine, kreirajući novi prostor za umjetnost, kulturu i debatu, što ga čini jedinstvenim. Spajajući umjetnike, borce za ljudska prava, mirovne aktiviste i javne ličnosti sa Kosova i iz Srbije, festival donosi nove poglede i saznanja, negujući saradnju i izgradnju mira.

Svi ovi umjetnički poduhvati i dalje se nalaze na marginima društva, ali imaju snažan potencijal da formiraju svoju publiku i da postave nove standarde. Njihovo postojanje predstavlja šansu da se građanima i građankama približe teme koje ih plaše, od kojih bježe usled veoma uspješne političke propragande na koju nije imuna nijedna od zemalja regiona.

Ove godine, u Sarajevu, najavljeno je i otvaranje novog muzejskog prostora pod nazivom Reporters’ House. To je najavljeno na izložbi koju prati istoimena monografija “Last Despatches” o novinarima i medijskim radnicima koji su ubijeni tokom i neposredno nakon nasilnog raspada Jugoslavije. Monografija sadrži 20 priča o ubijenim novinarima, obuhvatajući lična sjećanja porodica, prijatelja i kolega ubijenih i svojevrsni je memorijal i odavanje počasti njihovom radu, ali i podsjetnik koliko je važna uloga slobodnih medija u procesu izgradnje slobodnih društava.

Važnost umjetničkog donešenja tema koje i danas dijele i formiraju naša društva neće biti manja vremenom. Naprotiv, ona će rasti. Dokle god ne budemo vidjeli svaki kamen spoticanja na našem putu ka demokratizaciji i Evropi, potrebno je da postoje i akteri koji će nam svima pomoći da ih vidimo jer samo tako ćemo prestati da se saplićemo uvijek o “isti kamen” i stići ćemo tamo gdje pripadamo.

Autorka je aktivistkinja i novinarka BIRN-a.

Centar za građansko obrazovanje (CGO), u okviru online Evropskog foruma, objavljuje kolumnu „Život i spoticanja“ autorke Sofije Todorović, scenaristkinje, dramaturškinje i rediteljke iz Beograda.

Projekat “Različiti putevi zajedničke vrijednosti” CGO sprovodi sa partnerima - fondacijom Heinrich Böll iz Berlina, Inicijativom mladih za ljudska prava iz Zagreba, Udruženjem za modernu istoriju iz Sarajeva i Forumom ZfD - kancelarijom iz Beograda, uz podršku Evropske unije kroz program Evropa za građane, odnosno potprogram Evropsko sjećanje.