„I mi možemo postati majke. Ja znam da to nije karakteristično, da se žene sa invaliditetom ostvare kao majke. Ranije sam dobijala pitanja je li tvoj dečko osoba sa invaliditetom, pošto se to podrazumijeva da tako mora biti. Ja nikada nisam ušla u taj začarani krug“ - objašnjava sagovornica PRIME redakcije, Marijeta Mojašević i dodaje da se ona suočavala sa istim izazovima, kao i sve ostale žene, od trenutka kada je saznala da je trudna pa i sada kada ima sedmomjesečnog sina.

Prema podacima iz Popisa 2021. godine u Crnoj Gori oko 11% stanovništva čine osobe sa invaliditetom. Među njima je mali broj njih koji imaju djecu.

Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisane su ciljne grupe koje se posebno štite, to su djeca, odrasle i stare osobe s invaliditetom. Međutim, zakonom nije predviđena pomoć u ostvarivanju prava na roditeljstvo kao posebno pravo.

„Ja sam kao i većina žena željela da se ostvarim kao majka, ali izazov je takav da je to bilo rizičnije nego većini žena da postanem majka i prođem kroz cijeli proces. Tokom posljednje operacije, prije sedam godina, raspitivala sam se kod ljekara je li bezbjedno i sigurno. Kad sam dobila odgovor sa svih adresa koje su mi  bile presudne, onda je trebalo naići na pravu osobu koja će imati razumjevanja za sve što ja nosim. Za moj ranac, jer nisu svi takvi da im ne smeta moj invaliditet“, kazala je Marijeta.

Objektivne poteškoće, koje su za svaku majku pojedinačno specifične, žene sa invaliditetom moraju prevazilaziti same ili uz pomoć porodice. 

Briga o djetetu izazovna je svima, ali se ipak OSI susrijeću sa mnogo više prepreka.

„Sedam mjeseci iskustva, a i dalje je izazovno. Sada je izazovno, jer je počeo da se pomjera. Bojim se da mi ne padne sa visokog kreveta. Ja mislim da to nije ništa što druge majke ne osjećaju i da nemaju da strahove“ - navodi ona.

Nedostatak servisa podrške koji bi olakšali njihovo svakodnevno funkcionisanje problem je na koji se mora skrenuti više pažnje, kao bi se iniciralo njihovo osnivanje.

„Nisam upoznata do postoji neki sistem podrške za žene sa invaliditetom kada se odluče da postanu majke. Jedino što znam postoji poseban sto za ginekološki pregled žena koje koriste invalidska kolica. Meni bi sigurno bilo korisno da postoji psihološka podrška. Međutim i ja nisam upoznata da postoji takav servis na nivou Crne Gore“, kaže ona i napominje da jedina podrška dolazi od organizacija civilnog društva, ali da nije konkretno usmjerena ka ženama koje se odlučile na roditeljstvo. 

Kako ocjenjuje i Evropska komisija u izvještajima Crna Gora u oblasti prava osoba sa invaliditetom (OSI) ostvaruje tek male napretke.

Zemlje zapadne Evrope ovo pitanje tretiraju mnogo ozbiljnije, omogućujući OSI da imaju ličnog (roditeljskog) asistenta, podrška u obliku dnevne brige o djetetu, psihološko savjetovanja i sl.

„Kao i mnogo toga što fali u našem sistemu i ovo treba da se nadomjesti. Treba da postoje servisi, ali na žalost ne znam kada će da se osnuje to. Moja prijateljica muku muči sa personalnom asistencijom. Ne može da nađe osobu ko će joj pomoći oko hrane. Ali postoji država koja treba to da joj obezbijedi. Koja je sama napisala u zakonima da to treba da obezbijedi, a to ne obezbjeđuje. Često pomislim da mi živimo na listu papira. Prosto ne mogu da razumijem to. Ko treba da se pojavi, da počne da radi svoj posao, tako da se olakša ženama sa invaliditetom da čak i razmisle da postanu majke“, zaključila je sagovornica PRIME redakcije.

Ovaj medijski proizvod realizovan je u okviru projekta PRIME, koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija.

Autor: Milena Bubanja Obradović