Femicid je termin koji se koristi za čin ubijanja žena najčešće zbog mržnje ili želje da se zadrže u podređenom položaju u odnosu na muškarce.

Zurmita Nerda je prije šest dana preminula u Kliničkom centru Crne Gore zbog posljedica porodičnog nasilja za koje se sumnjiči njen nevjnčani suprug. Zurmitin brat od strica,Muharem Nerda, medijima je kazao da je ona doživjela sudbinu svoje majke koju je prije deset godina ubio Zurmitin otac. 

Za smrt Šejle Bakije iz Tuzi, devetnaestogodišnje djevojke, koja se dogodila prošle godine sumnjiči se njen bivši momak. Njegove prijetnje i uhođenje je prijavila Upravi policije ali oni u tome nijesu vidjeli elemente krivičnog djela.

Policajac iz Berana je osumnjičen za ubisto svoje žene I.P. hicem iz službenog pištolja.

Ženama na poslu prija sekusalna pažnja, misli skoro polovina muškaraca u Crnoj Gori. Žrtve seksualnog nasilja su žene koje su imale seksualni odnos ali su se nakon njega „predomislile“, vjeruje više od četvrtine ispitanika. Kada žena klaže „NE“ zapravo misli „DA“, misli petina muškaraca. Silovanje u braku NE postoji, misli četvrtina. Žena sama izaziva silovanje, misli petina.

Date tvrdnje su rezultati Istraživanja javnog mnjenja o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama u Crnoj Gori za Sigurnu žensku kuću. Istraživanje je sprovedeno nad reprezentativnim uzorkom od 800 ispitanika/ca od 18 do 65 godina.

Početkom kovid pandemije i kućne izolacije Crna Gora bilježi porast od 30 procenata u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja na porodici. To je rezultat istraživanja koje je sproveo UNDP u saradnji sa Vladom Crne Gore i partnnerskim organizacijama.

Antropološkinja Milica Nikolić smatra da žene trpe nasilje iz različitih razloga ali se svi oni mogu svrstati u domen patrijarhata.

Ona smatra da klima u društvu nije podsticajna za žene, naprotiv, može se reći podstiče nasilje nad njima i ohrabruje šovinizam, seksizam i sve ostale negativne pojave.  Žene, genracijama učestvujući u takvom društvu, nekada i nijesu svjesne nasilja koje društvo  nad njima čini. 

Kaže da je riječ o naslijeđenim obrascima ponašanja, što ona svrstava negativne stavke „tradicionalnog“. 

„Žene se u tom smislu ne doživljavaju kao ravnopravna bića, kao osobe u punom smislu te riječi, već kao sredstvo za održavanje privatnosti porodice“, kaže Nikolić.

Sociolog dr Vladimir Bakrač objašnjava da se razlozi, koji mogu biti inicjatori nasilja nad ženama, kreću od psihičkih oboljenja, preko nepovjerenja prema ženama, tradicionalnih stereotipa, ljubomora i posesevnost, do tegoba prouzrokovanih bolestima zavisnosti (droga i alkoholizam).

Dodaje da su i društveni aspekti nasilja nad ženama mnogostruki: nezaposlonost, siromaštvo, (ne)obrazovanje, itd.

“Ekonomska zavisnost i emotivna vezanost žene za partnera, predstavljaju pogodnu klimu za nasilje nad ženama. Takođe, treba napomenuti i činjenicu da, ukoliko žena potiče iz porodice, gdje je nasilje bio jedan od jezika komunikacije, kasnije mogu biti žrtve nasilja”, kaže Bakrač. 

Izostanak društvenih institucija u kažnjavanju nasilnika, jedan je od faktora koji mogu podsticati nasilje i nasilnika.

Stvoriti društvo bez trunke tolerancije za nasilje

Slučaj ubistva mlade djevojke pokrenuo je javni dijalog na temu nasilja nad ženama i bio povod više protesta. Građani i rodni aktivisti zahtijevali su rodno senzibilan sistem i kvalitetije institucije budući da se Šejla već obraćala policiji povodom nasilja koje je trpjela ali oni nijesu adekvatno odreagovali. Reakcije su stigle nakon tragičnog kraja.

Prema mišljenju Nikolić mehanizmi za stvaranje društva koje je netolerantno na nasilje su efikasan pravosudni sistem i krajnje efikasne institucije koje će predvidjeti maksimalne kazne za počinioce krivičnih djela i razviti praksu u kojoj neće biti olakšavajućih okolnosti za nasilnike.

„Posebno je važno revidirati nastavne programe i kod mlađih generacija razvijati svijest o ovoj problematici jer je ključna stvar da se sa tom praksom prestane, da se nasilje prepozna u svim oblicima, kako bi se još jednom ugušilo“, zaključuje ona.

Psihološkinja Jovana Strugar smatra da je nasilje prilično normalizovano u crnogorskom društvu, na svim nivoima i u svim oblicima.

„Rekla bih da je obrazovanje i razgovor o nasilju u školama od najranijih dana uvijek dobar mehanizam, koji mislim da prilično izostaje – što nije dobro, jer škola treba da bude tu da nam pruži znanja koja će nam služiti u praksi“, kaće Strugar.

Ona poručuje da bi relativizacija nasilja u javnom govoru trebalo da nas zabrine, naročito zbog činjenice da često dolazi sa pozicija moći. „Mislim da bismo svi za početak trebali da razmišljamo o onome što govorimo, i da znamo da nasilje u bilo kom obliku ne smijemo relativizovati jer pravimo mnogo štete“, zaključuje Strugar..

Bakrač kaže da „društvo kao moralni prediktor, sa erozijom sistema vrijednosti, nema toliku korektivnu ulogu, kakvu je imalo ranije“.

„U svakom slučaju, društveno klatno u procesu bilo kojeg oblika nasilja, pa i onog nad ženama, treba da se kreće od osuđivanju ka društvenom i državnom intervencionalizmu u prevenciji i ekonomskoj nezavisnosti žene“, objašnjava on.

Tokom 2021. godine svaka peta žena u Crnoj Gori je bila žrtva fizičkog ili sekualnog nasilja, pokazuje istraživanje Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).

Verbalno nasilje nad ženama je svakodnevnica u javnom diskusru Crne Gore. U protekloj godini na meti ovih uvreda, govora mržnje i diskriminacije našle su se, najčešće, crnogorske političarke. One su putem društvenih mreža dobijale brojne uvredljive poruke, slike i mimove koje se tiču izgleda i pola a često su imale i seksualnu tematiku.

Prema riječima Nikolić, današnje crnogorsko društvo je zanimljiv konstrukt koji je kreiran preskakanjem nekoliko faza u istoriji, pa smo praktično nepismeni uskočili u kapitalizam. Kao primjer navodi AFŽ (Antifašistički front žena) koji za emancipaciju žena (ali i muškaraca) učinio više za kratak vremenski period, nego što naše političke elite danas mogu i da se udruže.

Djelovanjem AFŽ-a, udruženim akcijama neformalnog obrazovanja, je opismenjen veliki broj žena što je bio preduslov ostvarivanja njihovih političkih, obrazovnih i ostalih prava.

“Mi danas svjedočimo regresiji društvenih vrijednosti, dok se u isto vrijeme pozivamo na tradiciju. Ali ne na tradiciju AFŽ-a, ili ostvarenog prava na abortus, ili na ostvarenog prava glasa. Ne, mi danas slavimo tradicije u kojima je žena bila nevidljiva, sredstvo za rađanje ili sredstvo za održavanje domaćinstva, svjesno zanemarujući aktivne obrasce antifašistkinja, partizanki koje su učestvovale u NOBu, žena iz procesa industrijalizacije nakon II svjetskog rata, naučnica, umjetnica... Takvi narativi kreiraju klimu netrpeljivosti i nasilje nad ženama dobija podstrek”, poručuje antropološkinja.

Ohrabriti žrtve da prijave nasilje

Crna Gora jedna je od država potpisnica Intanbulske konvencije, prvog evropskog međunarodnog ugovora za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Uprkos tome, žene nemaju povjerenja u nadležne institucije. Istraživanje UNDP-a je pokazalo da čak 74 odsto žrtva seksualnog nasilja to nikada nije nikome reklo.

Psihološkinja Jovana Strugar objašnjava da žrtve nasilja ostaju u nasilnim odnosima iz brojnih razloga. Neki od njih su izostanak podrške, prebacivanje krivice na samu žrtvu, ogroman strah od nasilnika, manjak ekonomskih sredstava, stid od toga kako će okolina reagovati, uvjerenje da će jednog dana biti bolje, zakonske procedure koje dugo traju ili nisu adekvatne, i mnogi drugi.

„Načini da osnažimo žrtvu su brojni, na prvom mjestu da joj vjerujemo kao pojedinici i društvo, da njegujemo odnos povjerenja i razgovora, te nađemo prostor i vrijeme da zajednički sagradimo mrežu podrške. Na nivou društva je neminovno preispitivanje patrijarhalnih matrica koje šalju poruke da smo dovoljno dobre samo onda kada slušamo i trpimo. Mislim da je škola pravo mjesto za razgovor na te teme“, smatra ona.

Ističe da je potrebna brža i adekvatnija reakcija nadležnih organa u praksi, kao i senzibilisani i obučeni stručnjaci na temu nasilja u porodici u oblastima prava, medicinske i psihološke podrške.

Lična uvjerenja da „ne možemo mi ništa da pomognemo“ , „da ne treba da se miješamo u tuđa posla“, „ da me se ne tiče, zato što se meni ne dešava“ itd. učimo od malena u društvu, te prosto ostajemo nijemi kao pojednici i kao društvo na konstantno nasilje u svakodnevnici. 

Strugar vjeruje da nikada nije kasno preispitivati takva uvjerenja, ne samo zato što to može svima da nam se dogodi, nego i iz proste ljudske prespektive da nije pošteno da našim individualnim, kolektivnim i institucionalnim nečinjenjem mnoge žrtve nasilja i dan danas pate.

Antropološkinja Nikolić skreće pažnju na to da ne zaboravimo da nasilje nije samo fizičko, ali i da svako nasilje prema jednoj ženi u Crnoj Gori slabi položaj svih žena, a time i cijelog društva. 

Marija Pešić

Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.