Radujući se dobrim vijestima, četiri studenta zabavljala su se u jednom od mnogobrojnih irskih pabova u Podgorici. Umorni od nacionalizma, populizma i ostalih pošasti koje su zahvatile region Zapadnog Balkana, uživali su u svjetlijoj budućnosti koja ih je čekala u Evropskoj uniji. Bilo je ljeto, Samit u Solunu tek se završio, a region je dobio obećanje o članstvu u EU.

Za ove studente, EU nije predstavljala zlatni ćup sa lako obranim voćem u koji se može uroniti rukom. Potpuno obratno, u svojoj srži osjećali su da EU rezonuje sa njima u neobičnoj, ali očaravajućoj harmoniji. Njemačka tačnost, automobili i „Wind of Change“ od  Skorpionsa; francuska “Sloboda, jednakost, bratstvo” i vina; italijanska kancona i vječni Rim; grčka filosofija i ta zemlja kao kolijevka demokratije; španski flamenko i očaravajući zvuk gitara – sve se spojilo u divnom sazviježđu, sačinjenom od 12 zvijezda na plavoj zastavi.

Dvije decenije kasnije, jedan od ta četiri studenta postao je ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bez želje da budem dr. Nikolas Tulp sa čuvene Rembrantove slike, gledajući na vrijeme koje je izgubljeno, ne mogu a da se ne zapitam da li su i Crna Gora i EU mogle učiniti bolje. Da li smo stigli tamo gdje smo željeli?

Crna Gora zove

Tokom godina nakon Soluna, Crna Gora je postigla dosta toga. Otvorila je svoju ekonomiju i postala članica Svjetske trgovinske organizacije. Nema otvorenih pitanja sa svojim susjedima. 2017. je postala članica NATO-a, dok je u procesu pristupanja sa EU ispred svih ostalih u regionu. Takođe, jedina je država aspirant za članstvo koja ima stoprocentno usklađenu spoljnu politiku sa Unijom. Posmatrajući ova dostignuća, neki se mogu zapitati zašto Crna Gora još nije dio EU.

Pa, stvari nisu uvijek tako jednostavne. Nasuprot nesumnjivom uspjehu svoje spoljne politike, mračni lavirinti one unutrašnje i dalje blokiraju put države ka članstvu u EU. Od kad su počeli pregovori sa Briselom, vladajuća partija je djelovala kao jedini čuvar procesa. Ali da bi bilo uspješan, kurs mora uključivati čitavo društvo i cjelokupan poltički sektor. Crna Gora se pridružuje EU kao zajednica, a ne kao vladajuća većina. Svaki uspjeh u ovim naporima pripada svim političkim akterima, nevladinom sektoru i ostalim učesnicima. Isti princip odnosi se i na sve neuspjehe.

Naravno, glavnu odgovornost snosi vlada koja stvara okvir za način na koji će se pristupanje razvijati, ali održivost procesa može se postići samo ako je osigurana potpuna uključenost. Uporno je bio prisutan nedostatak političke volje da se uhvatimo u koštac sa najvećom pošasti svakog društva – korupcijom i organizovanim kriminalom. Predugo su se politički akteri pravili slijepi kada je riječ o ovim manama, blokirajući time evropski put Crne Gore i odlažući pokušaje da se one iskorijene za neka bolja vremena.

Na kraju, kurs Crne Gore ka Briselu još je više iskomplikovao regionalni kontekst Zapadnog Balkana. Bez obzira na to koliko se neko ističe u razredu, učinak ostalih đaka ga može kočiti. Crna Gora je bila svjetionik dobrosusjedskih odnosa. Ipak, nalazi se u regionu prožetom bilateralnim sporovima koji imaju štetne efekte prelivanja – beskrajnu igru prijestola.

Ali svako zlo je za neko dobro. U avgustu 2020, Demoratska partija socijalista – nasljednica Komunističke partije – predvođena predsjednikom Milom Đukanovićem, pretrpjela je poraz na izborima, što je označilo prvu mirnu promjenu vlasti poslije 30 godina jednopartijske vladavine. Proces je bio nesmetan; odsustvo nemira, skupova ili protesta na ulicama pokazali su zrelost crnogorskog društva.

Novi politčki habitus iznio je na površinu nove nade, revnost, kao i aktere. Pojavilo se mnoštvo novih, mladih političara koji nisu proistekli ni iz Komunističke partije niti iz nacionalističkih blokova. Mladi i istaknuti, oni sijaju, neopterećeni tamnim oblacima ratova 90-ih i nasljeđa klijentelizma. Oni su progresivni, zapadno orijentisani, sa iskrenom namjerom da sprovode riječi u djela. Oni predstavljaju potpunu suprotnost vladajućim elitama prošlosti, indoktriniranim bivšim članovima Komunističke partije koji, premda slušaju poruke naših evropskih partnera, nikad ih nisu ispravno razumjeli.

A i kako bi? Većina ovih partijskih kadrova nikad nije živjela u inostranstvu, nikad nije prešla granice bivše Jugoslavije, slabo govori strane jezike. Za razliku od njih, nove generacije su u potpunom skladu sa ritmom Evrope. Oni su odrasli uz filmove, muziku i kulturu Zapada. Učili su ili živjeli u inostranstvu i govore najmanje jedan strani jezik. Najvažnije od svega, oni preziru korupciju. Za razliku od njihovih prethodnika, nove  progresivne snage poštuju zakon ne zato što to zahtjeva krivični zakonik, već zato što vide korupciju kao veliku društvenu sramotu koja narušava imidž zemlje. U njihovom shvatanju, korupcija predstavlja crvenu liniju koja se ne smije preći.

U pozadini ovih mješovitih nasljeđa, nova vlada je očuvala istu spoljnu politiku i paralelno sprovela neustrašivu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, postigavši izvanredne rezultate u veoma kratkom vremenskom periodu. Ovi rezultati prepoznati su od strane EU, kao i šire međunarodne zajednice.

Zahvaljujući ovim postignućima, mit da samo jedna politička partija može voditi Crnu Goru ka EU je srušen. EU i NATO partneri Crne Gore shvatili su da su druge, mlade i istinski progresivne političke snage sposobne da, ne štedeći trud, dostignu konačnu destinaciju evropskog putovanja zemlje. Ipak, ovo je proces koji pripada svima nama. Članstvo u EU je dobrovoljno i zahtjeva stvaranje dijaloga i saradnje između svih strana političkog spektra, bez obzira koliko to ponekad može biti teško.

Brisel zove

Osvrnimo se sada na situaciju iz perspektive EU.

Nadaleko je poznato da svaka struktura ima razlog postojanja, između ostalog da se zbog njene privlačnosti drugi na nju ugledaju i smatraju je vrijednom oponašanja. Bez ove interakcije, njena privlačnost bila bi uzaludna, stvarajući zdanje okrenuto samom sebi. Ovaj i ovakav pristup je ugrađen u Globalnu strategiju EU za 2016. godinu, što znači da Unija mora postati više globalno prisutna i asertivna kao međunarodni akter. Njena politika proširenja, koja stavlja podsticaj na države da sprovode reforme u cilju boljeg usklađivanja sa EU, je njen najprivlačniji aspekt. Mi na Zapadnom Balkanu to najbolje  razumijemo.

Društva u bivšim komunističkim državama, od “Šćećina na Baltiku do Trsta na Jadranu,“ vide ovo kao očiglednu istinu. Politika proširenja prouzrokovala je veliki transformativni efekat na sve države koje učestvuju u procesu i predstavlja jedan od najboljih kvaliteta Evrope do sada – njenu dokazanu moć da ujedini u različitostima. Ovo je još izuzetnije kada uzmemo u obzir činjenicu da prošla decenija nije bila najjednostavnija za EU. Mnoge krize zadesile su blok jedna za drugom, uključujući globalnu finansijsku krizu iz 2008, Arapsko proljeće, migrantsku krizu iz 2015, Bregzit i sada COVID-19.

Smatram da ne bi bilo pogrešno ukazati na to da neke države možda ne bi preživjele ova velika iskušenja da Unija, kao glavni pokretač evropskih nacija i vrijednosti, nije bila tu da ih podrži. Ova struktura iznova je dokazivala da demokratije mogu biti uzdrmane, ali da će, kada su ujedinjene, ova vrijednost uvijek preovladati.

Nesumnjivo je da EU mora uploviti u mirnije vode kako bi se oporavila od decenije kriza, prije nego što nastavi da se širi. Ipak, san o evropskoj moći i dalje je jasan i živ među onima koji su sanjali takvu evropsku budućnost skoro dvije decenije.

Za dobro svih nas, zajedno bi trebalo da nastavimo da dijelimo ovaj pristup. Proširenje je pitanje kredibiliteta, to je nešto što su SAD shvatile u periodu nakon Hladnog rata i manifestovale u motu „SAD obećavaju – SAD ispunjavaju.”  Ako želi da ima pravi globalni status, EU mora da djeluje po istom principu.

U slučaju EU, kredibilitet je dvostruk. Prvo, ni Brisel niti države članice ne bi trebalo sebi da dozvole ostavljanje geostrateške crne rupe u srcu kontinenta. To bi bila greška, jer bi dovelo do prodiranja drugih globalnih oponenata u dvorište Unije. Ako EU ne uspije da sačuva samo srce kontinenta, ono će postati “Ahilova peta“ koja će spriječavati širenje, konsolidaciju i produbljavanje Unije.

Sa druge strane, to je takođe pitanje kredibiliteta za države aspirante. Od 2003, samo su dva kandidata postale zemlje članice, tako da, ukoliko proširenje postane previše pokretna meta, na kraju bi države aspiranti mogle da počnu sa traganjem za drugim centrima moći.

Zapadni Balkan je jedini region gdje se proširenje poklapa sa pomirenjem među narodima. Stoga, ako bi nestalo podsticaja, pojavile bi se mogućnosti za ne tako lijepe scenarije.

Zbog svih ovih razloga, EU mora da bude dovoljno razborita, pronicljiva i smjela da shvati da je mnogo bolje imati države aspirante za stolom zarad svoje budućnosti, stabilnosti, kao i ideje koja je u temelju njenog „raison d’être ”.

Posljednja Milja

Crna Gora zaista nema razloga da bude komplikovan slučaj. Država sa 620,000 stanovnika, sa 75% podrške članstvu u EU, članica NATO-a koja je u potpunosti posvećena spoljnoj politici EU, nešto što bi unija lako podnijela. Država ove veličine ni na koji način be bi mogla da sputa proces donošenja odluka.

Benefiti ovog lakog proširenja bili bi mnogostruki. Pokazalo bi se da, uprkos nekim usputnim zastojima, EU i dalje isporučuje. To bi bez ikakve sumnje osvježilo međusobno povjerenje. Štaviše, snaga crnogorskog primjera podstakla bi druge zemlje Zapadnog Balkana da pokažu stvarni interes za članstvo u EU.

Istovremeno, to bi bio i jak signal trećim stranama da region nije zaboravljen i da poslije kraće pauze, EU ponovo polaže puno pravo na njega. Ovo bi takođe olakšalo život i NATO-u, stvarajući stabilnost i bezbjednost na njegovom južnom boku.

Ona najbolja putovanja nikad nisu kratka ili laka. Ali jedna stara evropska država, previše malena da bi imala neprijatelje, previše pametna da bi ih stvarala, previše ponosna da bi bila omalovažena, a koja putuje već dvije decenije, hita ka evropskoj porodici nacija uz koje je uvijek i pripadala. Krajnje je vrijeme za Crnu Goru da stigne na svoju destinaciju, ali i da ona priča o dalekim studentskim snovima, nadama, muzici i harmoniji, dobije srećan kraj.

Autor je ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović