Kisindžerov tekst je u cijelosti prenio portal KoSSev.

„Da biste riješili ukrajinsku krizu, počnite od kraja. Javna diskusija o Ukrajini je sva o konfrontaciji. Ali znamo li kuda idemo? U životu sam vidio četiri rata koja su počela sa velikim entuzijazmom i javnom podrškom, svi za koje nijesmo znali kako da ih završimo i od kojih smo se u tri jednostrano povukli. Test politike je kako se ona završava, a ne kako počinje.

Prečesto se ukrajinsko pitanje postavlja kao obračun: da li će se Ukrajina pridružiti Istoku ili Zapadu? Ali ako Ukrajina želi da preživi i napreduje, ona ne smije da bude ispostava nijedne strane protiv one druge – trebalo bi da funkcioniše kao most između njih.

Rusija mora da prihvati da bi pokušaj da primora Ukrajinu da dobije status satelita, i time ponovo pomjeri ruske granice, osudilo Moskvu na to da ponovi sopstvenu istoriju samoispunjenih ciklusa recipročnih pritisaka sa Evropom i Sjedinjenim Državama.

Zapad mora da shvati da za Rusiju Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska istorija je počela u onome što se zvalo Kijevska Rusija. Odatle se širila ruska religija. Ukrajina je vjekovima bila dio Rusije, a njihove istorije su se prije toga preplitale. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počev od Poltavske bitke 1709. godine, vođene su na ukrajinskom tlu. Crnomorska flota, rusko sredstvo za projektovanje moći u Sredozemnom moru, zasniva se na dugoročnom zakupu u Sevastopolju, na Krimu. Čak su i poznati disidenti, poput Aleksandra Solženjicina i Josifa Brodskog, insistirali na tome da je Ukrajina sastavni dio ruske istorije i, zaista, Rusije.

Evropska unija mora da prizna da su njena birokratska tromost i podređivanje strateškog elementa domaćoj politici u pregovorima o odnosima Ukrajine sa Evropom, doprinijeli pretvaranju pregovora u krizu. Spoljna politika je umjetnost utvrđivanja prioriteta.

Ukrajinci su odlučujući element. Oni žive u zemlji sa složenom istorijom i višejezičnim sastavom. Zapadni dio je uključen u Sovjetski Savez 1939. godine, kada su Staljin i Hitler podjelili plen. Krim, čijih 60 odsto stanovništva čine Rusi, ušao je u sastav Ukrajine tek 1954. godine, kada ga je Nikita Hruščov, rođeni Ukrajinac, poklonio u čast proslave 300. godišnjice ruskog sporazuma sa kozacima. Zapad je uglavnom katolički, na istoku su uglavnom ruski pravoslavci. Zapad govori ukrajinski, na istoku se uglavnom govori ruski. Svaki pokušaj jednog krila Ukrajine da dominira nad drugim, kao što je bio obrazac, na kraju bi doveo do građanskog rata ili raspada. Tretiranje Ukrajine decenijama kao dijela za sukobljavanje između Istoka i Zapada, uništilo bi svaku perspektivu da se Rusija i Zapad, posebno Rusija i Evropa, uvedu u sistem međunarodne saradnje.

Ukrajina je nezavisna samo 23 godine, prethodno je još od XIV vijeka bila pod nekom stranom vlašću. Nije iznenađujuće to što njeni lideri nijesu stekli vještinu za postizanje kompromisa, a još manje onu za istorijsku perspektivu. Politika Ukrajine nakon sticanja nezavisnosti jasno pokazuje da koren problema leži u naporima ukrajinskih političara da nametnu svoju volju neposlušnim djelovima zemlje, prvo od strane jedne, a zatim i druge frakcije. To je suština sukoba Viktora Janukoviča i njegovog glavnog političkog rivala Julije Timošenko. Oni predstavljaju dva krila Ukrajine i nisu bili voljni da dijele vlast. Mudra politika SAD prema Ukrajini tražila bi način kako da dva dijela ove zemlje uzajamno sarađuju. Treba da tražimo pomirenje, a ne dominaciju neke frakcije.

Rusija i Zapad, a ponajmanje razne frakcije u Ukrajini, nijesu djelovali prema ovom principu. Svaki je pogoršavao situaciju. Rusija ne bi mogla da nametne vojno rješenje a da se ne izoluje, u trenutku kada su mnoge njene granice već nesigurne. Za Zapad, demonizacija Vladimira Putina nije politika, to je alibi za odsustvo iste.

Putin bi trebalo da shvati da bi, bez obzira na njegove pritužbe, politika vojnog nametanja proizvela još jedan hladni rat. Sa svoje strane, SAD treba da izbjegnu da tretiraju Rusiju kao otpadnika kojeg će strpljivo podučavati pravilima ponašanja koje je uspostavio Vašington. Putin je ozbiljan strateg – na premisama ruske istorije. Razumijevanje vrijednosti i psihologije SAD nijesu mu jača strana. Ni razumijevanje ruske istorije i psihologije nije bila jača strana kreatora politike SAD. Lideri svih strana treba da se vrate ispitivanju onoga šta treba da budu rezultati, a ne da se takmiče u nastupu.

Ovo je moja ideja o rezultatima koji su kompatibilni sa vrijednostima i bezbjednosnim interesima svih strana:

1. Ukrajina treba da ima pravo da slobodno bira svoje ekonomsko i političko udruživanje, uključujući i Evropu.

2. Ukrajina ne treba da uđe u NATO, stav je koji sam zauzeo i prije sedam godina, kada je ovo posljednji put i iskrslo.

3. Ukrajina bi trebalo da bude slobodna da formira bilo koju vladu koja je u skladu sa izraženom voljom svog naroda. Mudri ukrajinski lideri bi se potom opredijelili za politiku pomirenja između različitih djelova svoje zemlje. Na međunarodnom planu, trebalo bi da zauzmu stav koji se može uporediti sa onim u Finskoj. Ta nacija ne ostavlja nikakvu sumnju u svoju žestoku nezavisnost i sarađuje sa Zapadom u većini oblasti, ali pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji.

4. Nespojivo je sa pravilima postojećeg svjetskog poretka da Rusija pripoji Krim. Ali trebalo bi da bude moguće da se odnos Krima i Ukrajine stavi na manje tešku osnovu. U tom cilju Rusija bi priznala suverenitet Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebalo da ojača autonomiju Krima na izborima održanim u prisustvu međunarodnih posmatrača. Proces bi uključivao otklanjanje svih nejasnoća o statusu Crnomorske flote u Sevastopolju.

Ovo su principi, a ne recepti. Ljudi koji poznaju region znaće da neće svi biti prijatni za sve strane. Ovaj test nije o apsolutnom zadovoljstvu, već uravnoteženom nezadovoljstvu. Ukoliko se neko rješenje, zasnovano na ovim, ili sličnim elementima ne bude postiglo, pomeranje ka sukobu će se ubrzati. Uskoro će doći vrijeme za to”.