Nakon što je pročitao vijest o humanom gestu Bjelopoljaca vezano za prijem izbjeglih žena i djece iz Ukrajine, koji su pobjegli iz svojih domova od rata uznemirili su ga, kaže, komentari pojedinih korisnika na društvenim mrežama koji se podsmijavaju i vrijeđaju izbjeglice, što ga je navelo da podijeli svoje gorko iskustva iz vremena kada je i sam bio izbjeglica.

Ovo je njegova priča, koju u nastavku prenosimo bez intervencija.

"Izbjeglica 1999. godine. Za one koji ne znaju kako je biti izbjeglica. Kakva je to golgota, muka i patnja, kako te gledaju ljudi i kakav osjećaj preživljavaš, ispričaću dio svog iskustva. Neke lošije stvari neka ostanu zaboravljene. Crnogorac porijeklom, pravoslavne vjeroispovijesti, odrastao na Kosovu, nisam ni znao gdje pripadam, jer je jedna riječ obilježila taj period mog života. Izbjeglica. Ovdje nema mjesta nacionalizmu, mržnji i politici, samo prića o jadnim ljudima koji život pakuju u kofer, imaju kartu u jednom smjeru i želju da se nekad vrate na svoje ognjište. Gledajući situaciju u Ukrajini posljednjih dana, djecu koja vrište odvajajući se od očeva, bježe iz svog doma, ostavljaju svoje najdraže, sjetio sam se svog bijega iz rata.

Lijepi sunčani dan pun igre zamjenila je noć u kojoj su počele da padaju prve granate. Taj strah neću zaboraviti. Preko noći smo igrališta i školske klupe zamjenili skloništima i podrumima. Tri mjeseca bombardovanja smo proveli u strahu za život. Preko dana smo mi djeca koristili priliku da se igramo i zaboravimo na sve, ali noći su bile strašne, zvuk sirena i granata i dalje u meni izazivaju strah i neprijatan osjećaj. Požalio sam što sam nekad poželio da se škola zapali, sad bih bio srećan da sam mogao svaki dan da idem u nju. Došao je dan kada smo morali da napustimo svoje ognjište. Kolone tužnih ljudi sa glavama u torbama bježali su ostavljajući domove, gledajući kako ih neko pali i ruši. Kolona uplakanih ljudi išla je prema Crnoj Gori. Bilo nas je pravoslavaca, katolika, muslimana, ali smo svi mi jednom riječju bili izbjeglice. Nekako smo došli do Crne Gore, ali nas tamo nisu gledali blagonaklono. Ljudi su bili nesvjesni situacije u kojoj smo, a organizacije koje su trebale da nam pomognu su nas neljubazno slale na druge adrese.

U tim teškim momentima bili smo ponižavani i nazivani pogrdnim imenima. Pošli smo u Srbiju da bi tamo izvadili dokumenta. Iako je to naša zemlja nazivali su nas Šiptarima, govorili da se vratimo odakle smo došli. Bio sam zbunjen jer sam smatrao da je to moja zemlja. Roditelji su tražili smještaj za nas, ali niko nije htio da nam iznajmi stan, čak nas je jedan covjek kad je čuo da smo sa Kosova tjerao sjekirom i govorio da će nam presuditi. Hladno oružije umjesto toplog zagrljaja.

U EU smo krenuli ilegalnim putem, putujući 18 dana. Moji roditelji, mlađa braća i sestra smo dio Bosne i Hrvatske prošli pješke, gladni i jedni, mokri i smrznuti. Nekako smo došli do jedne evropske države koja nam je pružila azil. Posle dvije nedelje u kolektivnom šatoru prešli smo u azilski centar.

Bezbrižno djetinjstvo je prekinuto nasilno. Odrasli smo preko noći, više nam nije bilo do igre. I tu smo bili azilanti, neprihvaćeni u društvu i građani drugog reda. Posle dvije godine moju porodicu vraćaju, nismo dobili status građanina, deportuju nas iako nismo imali gdje da se vratimo. Tražili smo mjesto pod nebom, i opet pogrdno bili izbjeglice. Išli smo od nemila do nedraga, nadali se i živjeli za bolje sjutra. Strah koji sam tada osjećao i dalje je u meni. Pitao sam se zašto nam se to dešava, zašto više nemamo svoju kuću, drugare, školu i familiju. Krijući sam slušao roditelje kako pričaju i brišu suze da ih ne vidimo. Plakao sam i ja u sebi da ne bih njih rastužio. U zemlji svojih predaka bio sam stranac i izbjeglica. Moja kuća postala je tuđa, moje stvari, igračke, knjige, bicikli i lopte...

Morali smo tražiti dom i sreću daleko od svog ognjišta. Krov nad glavom i što kažu koru hljeba pružio mi je prijatelj iz Crne Gore koji me nije gledao kao izbjeglicu nego kao čovjeka i hvala mu na tome. Našao sam svoj mir, sreću, porodicu i mirnu luku, i trudim se da ne mislim o ratu. Budimo ljudi, ne gledajmo vjeru i naciju, boju kože ili ime, pokažimo empatiju prema ljudima koji dolaze u našu zemlju, jer nisu došli svojom voljom, nego da bi izvukli žive glave. Znajte da je neko dijete prerano odraslo, ostavilo oca, svoj topli dom, krevet, igračku, školu i krenulo u zivot pun neizvjesnosti. Ni jedno dijete na svijetu ne zaslužuje to. Budimo ljudi, pomozimo. Naše malo nekome je mnogo. Mozda nas osmijeh ili lijepa riječ vrati nekome nadu. Ako nista drugo to možemo. Da pokažemo da smo ljudi."