Zbog toga zanemare razvoj likova, ne trude se da daju „mesa“ priči i lijeno se zavale u stolicu čekajući da pop psihologija uradi posao za njih. Veliki filmovi kao što su „Inception“ (Christopher Nolan, 2010.) i „Eternal Sunshine of the Spotless Mind“ (Michael Gondry, 1994.) služe samo kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Većina drugih ostvarenja ne uspijeva da zavrti mozak i natjera ga da radi 200 na sat pokušavajući da stigne do odgovora prije glavnih junaka filma. Štaviše, najgori među ovakvim filmovima ne samo da ne upošljavaju mozak, već ga potpuno krše, lome i cijepaju čineći da gledalac potpuno izgubi interesovanje za likove, radnju i, na kraju, za život. Upravo takav je film „Trance“, posljednje (ne)djelo britanskog režisera Danny Boylea.
Trka za slikom
Simon (James McAvoy) je svakodnevno okružen vrijednim umjetničkim djelima zbog aukcionarskog posla kojim se bavi. Ima pristup nekim od najskupljih slika, statua i instalacija koje su napravljene kroz ljudsku istoriju. Jednog dana pada mu na pamet činjenica da bi mogao zaraditi „sa strane“ od svog posla. Kontaktira bandu kriminalaca i obećava njihovom vođi Francku (Vincent Cassel) da će ukrasti Gojinu sliku kako bi je prodali na crnom tržištu.
Simon uspijeva da ukrade sliku bez problema. Ipak, predomišlja se u posljednjem trenutku i pokušava da izbjegne da preda sliku bandi. Franck ga udara i otima paket u kojem misli da je skrivena slika. Kada se ispostavi da je Simon umjetninu sakrio negdje drugo, ozloglašeni vođa bande se vraća po njega. Problem je u tome što je Simon od siline udarca privremeno izgubio pamćenje i ne može se sjetiti gdje je sklonio Gojino djel
Franck i ostatak ekipe donose odluku da potraže pomoć profesionalca koji bi pomogao Simonu da povrati pamćenje. Šalju Simona kod psihijatra Elizabeth (Rosario Dawson) i prijete da će ga ubiti ako joj kaže zašto mu je potrebna pomoć. Bez obzira na to što je Simon zamaskirao da nije došao kod nje po svoje cjelokupno pamćenje, već samo po sliku zaključanu u svom mozgu, Elizabeth shvata da nešto nije u redu. Uspijeva da izvuče iz Simona o čemu se radi i nudi bandi pomoć, ali samo pod uslovom da dobije procenat od prodaje slike. Njenim ulaskom u tim odnosi između članova se komplikuju, strasti razbuktavaju, a ulozi u trci za slikom rastu brže nego što je to iko očekivao.
Bespotrebno zbunjivanje
Boyle donosi film koji izgleda kompleksniji nego sva njegova ranija djela. Pravi obrte, hvata krivine i zavijutke, dodaje spletke i poigrava se misterijama uma. Zapravo, „Trance“ izgleda složen samo da bi bio složen. Boyle pokušava da zavrti publiku, da je opčini i uvjeri da iza njegovog filma leži neki smisao. Režiser se služi podmetanjem noge gledocima, otežavanjem filma bespotrebnom simbolikom i ubacivanjem apsurdnih scena koje od finala prave potpunu djetinjariju.
Osjećaj trke, žurbe, strujanja, energije, kretanja uvijek su bili jača strana britanskog režisera. Fantastičnom upotrebom muzike i stvaranjem haotične atmosfere, Boyle je uspijevao da stvori sjajne filmove, kao što je „Trainspotting“ (1996.). Ovdje pokušava sa sličnim receptom, ali dobri rezultati izostaju, jer se film „Trance“ jednostavno previše trudi da zbuni publiku. Ide tragom filma „Inception“ pokušavajući da zakomplikuje priču i da ponudi finale nudi (naizgled) logično razrješenje. Ipak, Boyle je najbolji kada ostaje Boyle, bez ikakve potrebe da igra ulogu lošeg Christopher Nolana. Ovako gubi temelje na kojima je zasnovana prvobitna ideja filma i potencijal koji „Trance“ na početku ima nestaje bez traga.
Dosadni protagonista
Problemi filma „Trance“ na završavaju se samo režiserovim propalim pokušajem da komplikovanjem stvari baci publiku u trans. Glumačka ekipa filma je potpuno bezizražajana. McAvoy je potpuno pogrešan izbor za glavni lik, a Vincent Cassel protraćen za ulogu opasnog predvodnika lopova. Rosario Dawson je potpuno nebitna u ulozi glavne heroine, a golišavim scenama (koje su možda najapsurdnije u filmu) ne uspijeva da bude ništa vrednije od mediokritetskog vlažnog sna nekog tinejdžera.
Film „Trance“ je možda jedan od najslikovitijih opisa istoimenog muzičkog žanra. Vjerovatno se može dopasti ljudima koji uživaju u fleševima, laserima i dva ritma koji šamaraju sa svih strana. Neki doživljavaju trans, dok većinu od ovakvih filmova i muzike samo boli glava. Jedan od likova u filmu kaže: „Nijedno umjetničko djelo nije vrijedno ljudskog života“. Na to se jednostavno mora odgovoriti – E, pa ovaj film sigurno nije vrijedan 101 minut ničijeg života.
(Izvor:Pobjeda)
