I tu nije riječ o pristojnom ponašanju, lijepim panirima ili odgovornosti. Dobrota je često navika vođenja tuđim procjenama i mišljenjima, strah od uvrede bilo koga, želja da se u svakoj situaciji vidi najbolje. Biti dobar – prijatan, uviđavan – težak je teret kojeg se mnogi ne mogu osloboditi cijelog svog života.

Dobre djevojčice svi vole. Vaspitači u vrtićima, roditelji, nastavnici u osnovnoj školi. Kažete dobroj djevojčici da pojede do kraja svoju supu – pojede je, gušeći se, kako ne bi uznemirila odrasle. A onda, u odraslom dobu, ne razumiju zašto imaju višak kilograma i naviku da jedu više nego što je tijelu potrebno. Ona ne čuje svoje tijelo, nije navikla. Ne zna da ga čuje, ona čuje samo druge. Navikla je da čuje od drugog je li sita ili još nije.

Dobra djevojčica se ne svađa sa odraslima. Sa njima ne govori grubo, pa čak ni ne govori ravnopravno: samo se smješka, slaže, pokorava. A kada dođe do 14, do 15 godina, neki odrasli muškarac počne da se privija uz nju sa sladostrasnim osmjehom, ona i dalje ćuti – ona ​​nema vještinu da kaže Ne. Ona trpi u užasu, i izdržaće tamo gdje samo treba čvrsto i glasno da kaže: skloni se!

Dobra djevojčica ima samo petice. Četvorke su za nju tragedija. Tokom godina studija toliko se navikne da se fokusira na procjene drugih da nastavlja da živi uobičajeno u nervoznom iščekivanju: kako me ocjenjuju? Šta kažu o meni? Da li misle da sam dobra? Djevojčica želi da dobije peticu od cijelog svijeta, kao u školi. Ali svijet odraslih je drugačije uređen, škrt je na pohvalama i velikodušan na uvredama i ranama. Djevojčica pati i pije sedative, ako ne i nešto jače.

Dobra djevojčica pokušava da bude prijatna drugima, najfinija, meka kao pamuk. Ugađa, brine, žrtvuje se. Ali ove žrtve ne samo što se ne cijene, već se smatraju i znakom slabosti. I koriste se bez oklijevanja i bez ograničenja.

Puno dobrih djevojčica, vaspitanih u idealima žrtvovanja, nađe muževe besposličare, parazite koji ih i varaju. A oni, bez oklijevanja iskorišćavaju svoje žene, pa čak ih i tuku.

Dobra djevojčica je naučena da izdrži. Da ne odvraća pažnju drugima od njihovih važnih poslova “svojim sitnicama”. Poslušno čeka da joj se posveti pažnja. Toliko se navikne da izdrži da joj to postane druga priroda, način života – pronalazi patnju čak i tamo gdje je nema. Dobra djevojčica godinama ne kupuje ništa sebi, čak i ono što joj je neophodno. Ona je navikla na patnju kao na nužnost.

Imati dobru djecu veoma je lijepo za odrasle. Dobra djeca su poput cvijeća u saksijama, postavljenih na prozorske daske, ugodna za oko. Ali za život, biti dobar je, nažalost, vrlo loše. Tada se dugo i uz veliki napor morate oslobađati ovakve dobrote.

Dakle, bolje je da djevojčica ne bude toliko pokorna i poslušna – biće hrabra, sposobna da se zauzme za sebe, znaće svoje želje, potrebe i granice. Neka se navikne da procjenjuje samu sebe, a ne da se ogleda u očima drugih.

Neka ne bude toliko dobra. Neka bude srećna…

Izvor: Yumama