"Život ponekad udara, ali ti udarci su ljekovi" - Petar Mamonov

Imao sam 16 godina i provodio veče sa dva starija druga. Jedan od njih je nacrtao tri smeđe linije na kutiji CD-a. Niko nije morao da mi kaže, znao sam da je to heroin. Do tad sam već redovno pio i "duvao". Pogledao sam njih dvojicu, nisu izgledali onako kako većina nas zamišlja "džankije": kao sitni kriminalci loše higijene, odrpani i bez zuba, naprotiv izgledali su kao dva normalna zdrava tinejdžera koji nemaju brige u životu. I rekao sam - što da ne. Osjećaj koji je uslijedio juriću narednih 15 godina. Osjećao sam se kao u majčinoj utrobi, voljeno i zaštićeno od svijeta u zagrljaju topline.

Sa 20 godina prvi put sam osjetio fizičku krizu. Tražeći rješenje, na internetu sam pročitao da je zavisnost doživotna bolest i to me je užasnulo. Međutim, uz pomoć tableta koje sam nabavio od druga uspio sam na kratko da prestanem da se drogiram i ubjedio sebe da nemam problem.

Deset godina i nebrojeno pokušaja "skidanja" kasnije brak mi se raspao, ostao sam bez stana, bez posla, bez prijatelja, novac sam dugovao svakome koga poznajem i svako koga poznajem me je izbjegavao. Fizički bolestan i duhovno slomljen, pitao sam se kako je moguće da sam dozvolio sebi da mi se sve to desi, kako je došlo do ovoga?

Kako to objašnjava dr Gabor Mate, kanadski psiholog i stručnjak za bolest zavisnosti, trauma nije ono što ti se desilo, već tvoj unutrašnji doživljaj koji je rezultat onoga što ti se desilo. Trauma znači odvajanje od samoga sebe. Zašto se odvajam? Zato što je previše bolno biti ja. To onda postaje životna dinamika, odbrambeni mehanizam - ne znam kako da se nosim sa emocijama i sa svijetom oko sebe i kad god bi trebalo da se suočim sa njima, ja se povlačim.

Po njegovoj definiciji, zavisnost je bilo koja vrsta ponašanja kroz koje osoba pronalazi kratkoročno olakšanje za kojim zbog toga žudi, ali dugoročno pati od negativnih posljedica, uprkos kojima nastavlja tako da se ponaša. To se može odnositi na droge, ali i na seks, kockanje, internet, veze, šoping, pornografiju, rad, ekstremne sportove...

Ako ovako postavimo stvari, onda zavisnost zapravo nije prvobitni problem. Ona je u stvari neadekvatan pokušaj da se pravi problem - izazvan traumom - riješi. Odbrambeni mehanizam kojim se olakšava nepodnošljivost postojanja.

Vršnjačko nasilje, nepravedno okrivljavanje i još neke situacije koje sam doživio u djetinjstvu stvorile su od mene osobu koja se osjeća nezaštićeno i gaji veliko nepovjerenje prema svijetu, zatvorenu i pasivnu, koja skriva svoju ranjivost i emocije. Takođe i osobu sa jakim osjećajem manje vrijednosti, koja zbog toga teži perfekcionizmu, ne dozvoljava sebi greške, povodljiva je i želi da se svidi, traži prihvaćenost i odobravanje. A taj osjećaj manje vrijednosti maskira egocentričnošću i narcisoidnošću.

Iz ove perspektive lako je uočiti koliko je to bilo plodno tlo za bolest zavisnosti. Sjećate se onog pomenutog osjećaja koji sam jurio? Zaštićen i voljen. Neću opisivati kako je teklo moje propadanje. Taj dio priče je kod svih manje-više isti. Moje unutrašnje dijete, sa svim njegovim željama, potrebama i afinitetima, ostalo je duboko zakopano negdje ispod ruševina mog zavisničkog života.

U procesu oporavka shvatio sam da nisam kriv za svoju bolest, iako se ona u našem društvu doživljava kao izbor. Nisam kriv za odluke koje je tzv. reptilski dio mog mozga donosio za mene kad sam se osjećao ranjivo, za odbrambene mehanizme za koje nisam ni bio svjestan da postoje i kako funkcionišu. Ovo mi je pomoglo da oprostim sebi svoju prošlost.

Nisam kriv za svoju bolest, ali jesam odgovoran za svoj oporavak. A u odgovornosti leži moć, moć da činim prave izbore u budućnosti. Danas sam zahvalan na patnji koju sam proživio, jer u njoj leži mudrost, jer bez nje ne bih imao svijest koju imam danas, svijest o tome da ne moram da budem žrtva svojih okolnosti. Da me moja prošlost ne čini manje vrijednim, da moji odbrambeni mehanizmi nisu pravi ja, da me ne definiše društveni status, posao koji radim, koliko zarađujem, što ko misli o meni, sve ono za što sam se očajnički držao ne želeći da priznam, ni sebi ni drugome, da sam zavisnik, jer je to za mene tada značilo sigurnu smrt, društvenu i svaku drugu. Jer tek kad odustaneš od svega, kad prestaneš da poistovjećuješ sreću sa stvarima koje su izvan tebe, možeš postati istinski srećan. Riječima Junga, ja nisam ono što mi se dogodilo, već ono što sam odlučio da postanem.

A odlučio sam da se vratim sebi. Da ono zatrpano, uplašeno, nesigurno dijete izvučem iz mraka i dozvolim mu da kaže što misli i osjeća, zagrlim i ohrabrim i podignem kad padne, da osluškujem njegove potrebe, dozvolim mu da se igra, nahranim ga kad je gladno i uspavam kad je umorno. I omogućim mu da konačno uživa u životu.

S.S.

Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.