„Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjet će ga“ – Kur'an

Zemlja nam prije ili kasnije na površinu izbaci istinu u koju se ne može sumnjati. Ovih dana u centru Bijelog Polja su aktuelna arheološka istraživanja. Zemlja na kraju otkrije sve tajne. I to uglavnom kada se najmanje nadamo.

A sve je počelo tako što su radnici izvodeći građevinske radove naišli na tablu od česme koju je njen vakif Abdi-paša podigao 1771. godine. U posljednjih desetak dana, kako su radovi odmicali, počeli su se ukazivati ostaci Bijelog Polja iz osmanskog perioda.

Pretpostavka, za sada još nepotvrđena, da su pronađeni i ostaci Hadžidanušine džamije, izgrađene u 18.vijeku. Ova džamija je teško oštećena u savezničkom bombardovanju grada 1944. godine. Iako se ovo dogodilo prije 78 godina, još uvijek postoje živi svjedoci tog događaja u kojem je stradalo jako puno nedužnih civila.

Ipak, smrtnu presudu džamiji donijeće nove komunističke vlasti odlukom da se izgradi gradski trg, a ostaci džamije zatrpaju. Ali, prije priče o ovom, uvjeren sam, velikom otkriću, htio bih skrenuti pažnju na ženu po kojoj je džamija nosila ime. Mi ne znamo da li je to bio i oficijelni naziv džamije, ali za Bjelopoljce je ona bila i ostala-Hadžidanušina džamija.

Džamije imenovane po ženama

Hadži Danuš hanuma je živjela u 18. vijeku. Znamo da se je od sredstava iz njenog vakufa, pored džamije, u Bijelom Polju izgradila i medresa, kao i imaret (narodna kuhinja) za siromašne. Za izdržavanje ove tri institucije uvakufila je 15 dućana u Bijelom Polju. Vakuf je postojao sve do 1941. godine do kada imamo finansijske izvještaje o njegovom poslovanju, upraviteljima, popravkama i slično.

Ali, ime ove dobrotvorke u narodu je najviše opstalo kroz džamiju koja je po njoj ponijela ime. Mi ne znamo naravno, kao što sam gore rekao, da li je sama džamija njena zadužbina, ali je nesporno da je bila dio njenog vakufa i da se iz tih sredstava finansiralo održavanje i popravka džamije i harema, kao i plate imamu i mujezinu džamije. Ipak, bila je to jedina džamija u Crnoj Gori koja je nosila ime po ženi i jedna od tri na cijelom prostoru bivše Jugoslavije koje su nazvane po ženama (Valide sultanije u Sjenici i Esme sultanije u Jajcu).

Ono što je meni najfascinantnije u cijeloj priči je upravo to da je sve to uradila jedna žena. Balkanske istoriografije su dugo tvrdile, neke i danas nažalost, da je cijeli otomanski period bio potpuni mrak. Dekadencija, neobrazovanost, robovski položaj žena. Naravno da ozbiljna istoriografija to odbacuje, ali istina je da je Hadži Danuš hanuma morala biti žena vanrednih sposobnosti da bi u jednom gradu na periferiji carstva bila toliko značajna.

Možda je bila ćerka nekog bogatog bjelopoljskog bega ili njegova udovica, to možemo samo nagađati. Ali ono što je nesumnjivo je da se sigurno radilo o osobi koja je veoma dobro razumjela funkcionisanje tadašnjeg društva. Tako je od svog,  za to vrijeme sigurno ogromnog bogatstva, svojim sugrađanima obezbijedila mjesto gdje će se moliti Bogu (džamija), mjesto gdje će se školovati oni koji će narod podučavati vjeri (medresa) i mjesto gdje će svaki ubogi naći bar koru hljeba (imaret), kao i imovinu iz koje će se sve to finansirati (15 dućana). Za 18.vijek i grad Bijelo Polje sigurno se radilo o impozantnom ulaganju.

Dobro od nacionalnog značaja

Naravno, treba imati u vidu da se pretpostavljeno vrijeme u kojem je živjela Hadži Danuš hanuma i Abdi-paša poklapaju sa razvojem Bijelog Polja kao grada. Tome je prije svega doprinio Veliki rat Osmanskog carstva protiv saveza Rusije, Austrije i Venecije. Bio je to prvi rat u Evropi koji su Osmanlije izgubili. Postignutim mirom morali su predati velike i bogate teritorije u Ugarskoj i Slavoniji. Otuda je izbjeglo oko 200 hiljada muslimana među kojima i mnoge ugledne trgovačke i spahijske porodice.

Neke od tih porodica su našle utočište u Bijelom Polju i okolini. Upravo su te porodice donijetim bogatstvom i iskustvom doprinijele da Bijelo Polje od karavanske stanice postane čaršija. Posebno su tome doprinijela dva velika vakufa: Hadži-Danušin i Abdi-pašin. Medžlis islamske zajednice Bijelo Polje je došao u posjed vakufname Hadži-Danušinog vakufa i njegov prijevod biće vrlo brzo predstavljen javnosti. Vjerujemo da će to otkriti ne samo istinu o arheološkom nalazištu u centru grada, već nam i otkriti identitet same Hadži-Danuš hanume, ali i pomoći rekonstrukciji prošlosti ovog grada iz 18. vijeka.

Sva je prilika da su se ovih dana iz dubine zemlje na površini pojavili ostaci Hadži Danušinog dobra. Ako se to ispostavi tačnim, Crna Gora će dobiti kulturno-istorijsko dobro od nacionalnog značaja. Naravno, ono što je trenutno važno jeste da se cijeli kompleks istraži i zaštiti do kraja. Tek onda dolazi na red pitanje šta učiniti dalje. Ono što bi bilo najpametnije jeste, ugledati se kako su neke druge sredine riješile i valorizovale ovakve lokalitetet.

Za početak dobro je što se sve radi u skladu sa zakonom i što postoji dobra saradnja između Ministarstva kulture Crne Gore i Medžlisa islamske zajednice u Bijelom Polju. Tokom dosadašnjeg istraživanja naišlo se i na nekoliko nišana koji pripadaju uglednim Bjelopoljcima tog vremena. Kao da su znali da će doći ovaj vakat u nekoliko redova je kazano ono najvažnije o njima.

Nekako se sve nadam da je negdje pod naslagama zemlje i Hadži Danušin mezar i da čeka da opet ugleda svjetlo dana. Ako se pak ne nađe, a i kako god da se završi projekat istraživanja i zaštite na ovom lokalitetu, siguran sam da ako smo zajednica civilizovanih i normalnih ljudi, na ovom mjestu mora stajati tabla na kojoj će pisati: “Ovdje počiva Hadži Danuš hanuma, ona koja je za života samo dobro činila”.

Autor: Edin Smailović

Preuzeto sa: balkans.aljazeera.net