Opozicioni DPS predsjednika države Mila Đukanovića, međutim, najavio je da je tim činom Abazović izgubio njihovu podršku bez koje vlada ne bi bila ni formirana, čime je crnogorsku političku slagalicu vratio ne samo tri mjeseca unazad kada je srušena vlada Zdravka Krivokapića nego i nepune dvije godine ranije kada je srušena do tada neprikosnovena višedecenijska vladavina Đukanovićevih socijalista na čelu sa premijerom Duškom Markovićem.

Treba li podsjetiti kako je ključnu prevagu u minulim događajima osigurao upravo aktuelni premijer Abazović koji je sa svoja četiri poslanika URA-e osigurao tijesnu pobjedu na parlamentarnim izborima 41:40 nakon bezbrojnih litija po gradovima iz Crne Gore kojima se Srpska crkva ili zvanični Beograd, kako ko više voli, usprotivio donošenju Đukanovićevog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, što je bila inicijalna kapisla za ostvarenje krajnjeg cilja – rušenja režima Mila Đukanovića.

Pad vlade vodi u nove izbore

Ukoliko vlada zaista padne bio bi to treći put za manje od dvije godine jer je sada sasvim jasno da kamen spoticanja nije samo pitanje ogromne crkvene imovine, kako se isticalo u ranijim polemikama, nego i pitanje historije i kulture u kojem je Srpska crkva bila (i ostala) tek samo oruđe, istina ono najjače, političkog Beograda koji veliki dio zajedničke srpske i crnogorske baštine želi prisvojiti isključivo za sebe, pravdajući takve namjere upravo kulturno-historijskim razlozima.

U silnim analizama kako će se ovaj put podijeliti karte u vrhu Crne Gore odnosno rasplesti situacija sa ugovorom koji je “nanio štetu državi” u javnosti su već podastrte najrazličitije opcije mogućih ishoda, ali će se njihova tačnost moći provjeriti tek na narednoj sjednici parlamenta kada će se vidjeti ko je i koliko s kim paktirao ili će se sve završiti po principu “tresla se gora”.

U slučaju da Đukanović ubijedi Abazovića da je evropski put Crne Gore, odnedavno i članice NATO-a, mnogo važniji od u ovom trenutku efemernijeg njenog odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom odnosno Beogradom, to bi moglo značiti najprije da Đukanoviću zasad prija pozicija da podržava aktuelnu vlast, ali da ne učestvuje u njoj sve dok ne procijeni da se njegov DPS dovoljno konsolidovao za povratak na kormilo države.

Bez podrške DPS-a, ostanak u sedlu Dritana Abazovića mogli bi osigurati uz SPC koja nije politička organizacija ali je vrlo bitan politički faktor pogotovo u Crnoj Gori, i bivši koalicioni partneri URA-e, prosrpski Demokratski front i Demokrate Crne Gore. Mogli bi, ali ni to nije izvjesno jer je nepoznanica koliko bi u eventualnoj rekonstrukciji vlade tražili ministarskih i drugih dobro plaćenih fotelja i da li bi im i koliko tih fotelja Abazović dao, a da ne ugrozi vlastiti položaj prvog ministra.

S obzirom da zahtjevi za vanrednim izborima stižu iz najrazličitijih djelova crnogorskog političkog spektra, najrealnije bi ipak bilo da se otopljavanje odnosa sa Beogradom koje se vezuje za ime Abazovića, vidljivo ne samo na osnovu ugovora sa Srpskom crkvom, nego i otvorenom podrškom inicijativi Otvoreni Balkan i susretima s beogradskim najvišim zvaničnicima – provjeri na vanrednim izborima.

Šta je sve ostalo sporno

U svim ovim evidentno političkim kalkulacijama nekako je u drugi plan gurnut sam meritum (ne)sporazuma, a ponajmanje se barem ne javno, govori o nevelikom nacrtu temeljnog ugovora od svega 20 članova. Pogotovo se ne vodi javna rasprava koja je izgleda namjerno preskočena, iako su najspornija mjesta, naravno, dobila medijsku pažnju, čini se mnogo manju od očekivane.

Jedanaest godina nakon što je Crne Gore potpisala Temeljni ugovor sa Svetom stolicom i deset godina otkako je potpisala ugovore sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom u toj državi, stiglo se do parafiranja, ne i potpisivanja temeljnog ugovora Podgorice sa Srpskom pravoslavnom crkvom, što je dio Abazovićevih koalicionih partnera iz SDP i DPS ocijenio kao “kapitulaciju države pred Srpskom pravoslavnom crkvom i farsom” ili “tihom kapitulacijom Crne Gore pred projektom srpskog sveta”.

Kod ugovora sa SPC-om sporan je već i sam termin „temeljni“, pošto ona nije subjekt međunarodnog prava i nema status državne crkve ni u jednoj državi, pa ni u Crnoj Gori. Kada je u pitanju Temeljni ugovor sa Svetom stolicom, njega je potpisao apostolski nuncije u Crnoj Gori kao predstavnik države Vatikan, koja je međunarodno priznata država.

Sporna je i sama preambula jer se SPC-u u Crnoj Gori priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet od 1219. godine odnosno od osnivanja Zetske, Budimljanske i Humske episkopije Žičke arhiepiskopije, čime je ona starija i od same države Crne Gore.

Dalje, crkvena vlast ima pravo da samostalno uređuje unutrašnju organizaciju i da osniva, mijenja, ukida ili priznaje crkveno-pravna lica prema odredbama pravoslavnog kanonskog prava i Ustava SPC, te da nadležna crkvena vlast o tim odlukama obavještava organ državne uprave radi evidentiranja crkveno-pravnih lica u skladu sa državnim propisima. U kritici ovakvog rješenja ističe se da ovakvim ovlaštenjima crkva postaje ono što su notari, izvršitelji i sve što crkva ustanovi svojim ustavom i kanonima, te da takve odredbe ne postoji u Temeljnom ugovoru sa Svetom stolicom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom.

Jedan od osporenih članova kaže kako je Sveti arhijerejski Sabor SPC isključivo nadležan za izbor, hirotoniju i postavljenje arhijereja u eparhijama u Crnoj Gori, kao i za osnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC.

Sporno je i što se kao potpisnik ugovora navodi Sveti arhijerejski Sinod SPC, a ne četiri eparhije SPC registrovane u Crnoj Gori, kao što je učinjeno ugovorom kojim je SPC regulisala odnose s Hrvatskom. Tadašnji premijer Hrvatske Ivica Račan je u decembru 2001. potpisao Ugovor sa SPC u Hrvatskoj, koji je u ime SPC potpisao tadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, predsjednik Episkopskog savjeta u Hrvatskoj.

Je li crkva iznad države

Naravno da je problem bio i ostao i postojanje druge, neki bi rekli prve, hrišćanske pravoslavne crkve odnosno Crnogorske pravoslavne crkve.

Oni koji smatraju da Crna Gora treba da ima svoju crkvu, ne ulazeći da li kao svog poglavara vide Miraša Dedejića ili Vladimira Lava Lajovića osporavaju član u kojem stoji kako se „država obavezuje izvršiti uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske, odnosno eparhija budimljansko-nikšićke, mileševske i zahumsko-hercegovačke koje samo zbog izuzetnih razloga i sa izričitim pristankom crkvenih vlasti, mogu biti korištene u druge svrhe”.

Pristalice CPC-a kojih, kako se procjenjuje, u Crnoj Gori ima između šest i 20 odsto, u zavisnosti od toga ko procjenjuje, tvrde da su crkvene objekte Mitropolija i eparhije SPC, zapravo, otele od stvarnog vlasnika – kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve, te da je to “otimanje crnogorskog kulturno istorijskog blaga”.

U nacrtu ugovora se kaže i da crnogorska država garantuje SPC da u njenim objektima i prostorima državni organi ne mogu preduzimati sigurnosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, izuzev kada je u pitanju hitna zaštita života i zdravlja, što govori da je crkva iznad države.

Pukovnik ili pokojnik

Bez obzira kako će se završiti najnovija epizoda otopljavanja crnogorsko-srpskih odnosa, o tome se ovdje više radi nego o prostoj regulaciji odnosna sa najmnogoljudnijom crkvom, osnovni utisak je da su glavni akteri, oni iz sjenke naravno, odabrali skoro idealan trenutak za poplarizaciju dvojice glavnih junaka koji su parafirali nacrt temeljnog ugovora države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve: srpskog patrijarha Porfirija i mlađahnog premijera Abazovića.

Prvi je, osim toga što uistinu jest atipičan sveštenik koji sluša Boba Dylana i “Partibrejkerse”, da ne spominjemo odranije iskazanu ljubav prema Džoniju Štuliću, potpisao tomos o autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve, što je mnogo važnije od slušanja Aleksandra Vučića, a drugi je etnički Albanac muslimanske vjeroispovjesti i reformista po političkom opredjeljenju kojemu nije lako pripisati ni srpski ni crnogorski nacionalizam.

Razlika između njih dvojice je što će Porfirije (Prvoslav Perić), kako god se najnoviji galimatijas završio, ostati da stoluje u beogradskoj Srpskoj patrijaršiji dok Abazović manje ili više otvoreno igra na rizičnu kartu “il’ pukovnik, il’ pokojnik”. Šta ga je od ovo dvoje zadesilo neće se saznati ni ako padne njegova manjinska vlada, niti ako dobiji nekakav oblik koji će joj produžiti politički život. Znaće se to tek nakon prvih sljedećih vanrednih ili redovnih izbora kada će konačnu riječ dobiti građani kojih se sve ovo tiče.

Važnije od mogućeg pada vlade, koju će htjela – ne htjela i ovaj put obaviti Srpska crkva na čelu sa “rokerom” Porfirijem, jeste činjenica da bi to zakočilo evrointegracije Crne Gore, jer bi, kako to navode sadašnji Abazovićevi protivnici, jedino punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji značilo i krah ideje “srpskog sveta” koja je Abazoviću sve manje strana na radost Đukanovićevih protivnika.

Dok potpisivanje ugovora sa SPC-om dio Crne Gore ocjenjuje kao “temeljnu izdaju”, Abazović se uprkos deklarativnim zalaganjima za evropske integracije sve više prepoznaje kao političko čedo šefa Srbije Aleksandra Vučića. Na odgovor hoće li mu to donijeti pukovnički ili čin političkog pokojnika neće se dugo čekati.

Oni koji su slušali njegovo obraćanje u bivšoj Fabrici akumulatora u Potočarima kod Srebrenice, tu pored beskrajnog polja bijelih nišana, to najbolje znaju.

Autor je dugogodišnji novinar i član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Danas radi kao slobodni novinar/Pobjeda