Odlazeći premijer Crne Gore Dritan Abazović odmjerio je od šake do lakta Evropskoj Uniji i svojim koalicionim partnerima i okrenuo se negatorima crnogorske nacije i države i svojim beogradskin nalogodavcima. Zapravo, i pored jasnog upozorenja EU da ugovor sa SPC i “Otvoreni Balkan” ne treba da budu prioriteti vlade, već ubrzani put države ka članstvu u Evropsku Uniju, čija vrata su se naglo otvorila za Crnu Goru poslije ruske agresije na Ukrajinu, Abazović se opredjeljuje za one teme koje unose nove podjele, sukobe i nesuglasice u već podijeljenom crnogorskom društvu. Iznenada i naprečac, iz potaje, usvaja, zajedno sa još 12 ministara Temeljni ugovor, kojim se regulišu odnosi između države i Srpske pravoslavne crkve, prepun neustavnih odredbi i istorijskih neistina. Sa crkvom, koja je od Evropskog parlamenta označena kao remetilački faktor na Balkanu i preko koje se ostvaruje ruski i velikosrpski uticaj na ovim prostorima, pa, prema tome, i u Crnoj Gori. Toj i takvoj crkvi, kojoj je sjedište u drugoj državi, daje se gotovo sva kulturna i sakralna baština Crne Gore da sa njom raspolaže. Tako, dakle, jedna vlada i jedna crkva istorijske neistine i izmišljotine, kao i krađu kulturnih dobara, dekretom uspostavlja kao svoje činjenice i istine.

Budućnost i pomirenje

Premijer Crne Gore na taj način zabija glogov kolac u srce Crne Gore, u njenu istoriju i tradiciju, zatim bezočno i pokvareno konstatuje da se ne treba osvrtati na prošlost, nego da stvaramo budućnost i da dođe do pomirenja. Postavlja se pitanje kako pomiriti sve prisutniji i aktivniji fašizam sa antifašizmom, kako se pomiriti sa negatorima države i nacije, istorije i kulture jednog naroda, kako, na kraju, pomiriti dva potpuno vrednosna sistema. Nešto slično o prošlosti i budućnosti, kao i pomirenju, Abazović je govorio nedavno u Srebrenici. “Prošlost se ne može promijeniti, može samo budućnost. Dajmo šansu pomirenju, dajmo šansu pravdi i istini”. Baš je našao pravo mjesto gdje će tražiti pomirenje i pravdu. Sa kim se treba miriti? Sa negatorima genocida, sa onima koji su naređivali ili učestvovali u ubistvu preko 8.000 Bošnjaka. Sa onima koji svoje zločince proglašavaju herojima, sa onima koji negiraju ono što je čitav svijet vidio, utvrdio i presudio. Sa takvima Majke Srebrenice i porodice ubijenih treba da se pomire i sa njima, ruku pod ruku, da krenu u svijetlu budućnost. Umjesto da pozove one koji su ubijali da se izvinu, da se pokaju, da makar ne lažu i izmišljaju, a od drugih tada traži oprost, pa tek onda krene naprijed i u pomirenje, Abazović misli da preko svega toga treba preći i da je bilo što je bilo, pa sada treba ići dalje.

Kriminalci i šverceri

Sa nosiocima takve politike, premijer hoće da potpiše temeljni ugovor, koji predstavlja udar u temelje Crne Gore. Koliko je on spreman da po svaku cijenu ispuni obećanje dato svojim nalogodavcina u Beogradu svjedoči i to što sve one koji kritikuju ovakav temeljni ugovor svrstava u kriminalce i švercere cigaretama. On ide još i dalje u kvalifikacijama, pa kaže da su svi oni koji su protiv takvog ugovora, ustvari, protiv učlanjenja Crne Gore u Evropsku Uniju. Da li premijer Crne Gore ima stida i srama. Stane li, makar, ujutro ispred ogledala? Prepoznaje li sebe? Koga vidi na drugoj strani? Može li mirno da spava? Izgleda da može, jer “niko ne mrzi kao uzdajnik izdanu domovinu”. I njegovi URA-ši,kao papagaji posljednjih dana ponavljaju da su oni koji su protiv temeljnog ugovora protiv ubrzanog procesa učlanjenja Crne Gore u EU, da žele da sačuvaju biznise i privilegije. Ima li među njima čeljadeta koje ima obraza da kaže istinu, jer okriviti sve one koji su protiv predaje kulturne baštine jedne države crkvi druge države, da su protiv učlanjenja Crne Gore u EU, je takva lažavina u koju niko normalan neće povjerovati, ni ovdje u Crnoj Gori, niti u Evropi.

Laži o crnogorskom nacionalizmu

Kao da živimo u nekom virtuelnom svijetu u kojem nas Abazović ubjeđuje da je laž istina. Inače, kada god nema argumenata, on je “lake ruke” kada treba slagati, nekoga uvrijediti, ili mu prišiti etiketu. Kao što je prošlogodišnje učesnike velikih demonstracija na Cetinju nazvao ekstremistima i teroristima. Bojim se da je tolika količina laži koja kulja iz crkvenih odaja, nekih medija i klerikalno nacionalističkih grupacija dio jedne strategije o “raspamećivanju” onih građanja koji žele da stanu u zaštitu svoje države i jednom ludilu koji truje sve oko sebe. Jer, stalno laganje ljudi, pisala je Hana Arent, “ne služi tome da oni počnu da vjeruju u laži, već da prestanu vjerovati u bilo šta”. Iz istih kuhinja, kada ponestaju argumenti da se nešto smisleno objasni i obrazloži, upozoravaju na opasnost od crnogorskog nacionalizma, koji, zajedno sa velikosrpskim nacionalizmom, može prouzrokovati nestabilnost u zemlji i usporiti proces evropskih integracija. Kakva bezočna laž i zamjena teza od strane ulizica, podrepaša, samoproglašenih četnika i izvođača radova za tuđe interese. Crnogorski nacionalizam treba da posluži kao alibi za olakšano sprovođenje velikosrpskog plana na rasturanju Crne Gore. Dio tog plana je i temeljni ugovor, u čijoj preambuli se falsifikuju istorijske činjenice, a “tekstom ugovora se krade”, kako je to primijetio dobitnik Trinaestojulske nagrade za književnost Andrej Nikolaidis.

Da čovjeka obuzme stid

Jasno je onda u čijem interesu je vlada “na hitanje i na brzu ruku” poitala da se pozabavi pitanjem koje izaziva podjele i oko kojeg nije bilo debate, kompronisa, bilo kakvog drugog nišljenja, sem onog sadržanog u papiru, što ga je crkva Srbije poturila vladi na izglasavanje. Prosto da čovjeka obuzme neki stid kad vidi do koje mjere je naša vlada spremna da se ponizi u svojoj servilnosti prema svojim nalogodavcima. A znao je premijer Abazović, koji se bavi Srednjim vijekom, crkvom “Otvorenim Balkanom” i svime što Crnoj Gori nije potrebno za ulazak države u Evropsku Uniju, kakve posljedice može proizvesti takav temeljni ugovor. Na njih se nije dugo čekalo. Prva je u ofanzivu krenula crkva Srbije, čiji je mitropolit u Crnoj Gori Joanikije zabio kolac na društvenom zemljištu i osvještao temelje budućeg hrama, gdje bi se okupljali građani da “proslavljaju srpske vitezove”. Još se niko iz državnih organa nije oglašavao povodom ove crkvene uzurpacije. Možda će se neko i javiti prije potrisivanja pomenutog ugovora, jer poslije neće moći niti smjeti ni da zucnu.

Ta ista crkva je upozorila predsjednika Crne Gore Nila Đukanovića da ne može da govori o toj crkvi i njenom svještenstvu na način na koji je govorio. A, on je to učinio prilično tačno i dokumentovano. Treći “proizvod” temeljnog ugovora desio se u Nikšiću 13. jula, na Dan državnosti Crne Gore. Veliki broj građana okupio se na glavnom trgu u ovom gradu i sa crnogorskim zastavama i drugim znamenjima dostojanstveno i civilizovano proslavljala ovaj veliki crnogorski praznik. I kada se bližio kraj, grupa kleronacista i kriminalaca, sa obilježjima druge države i šovinističkom pjesmom “Kukaju Turci, leleču bule”, uz pomoć policije, dolaze na glavni trg, s namjerom da izazovu nerede i sukobe. Došlo je do manjeg sukoba, a onda policija, za,islite sada, suzavcem zasipa one koji su proslavljali Dan državnosti. Ovo je gori postupak policije nego prošle godine na Cetinju. Tada je policija, navodno, štitila visoke crkvene zvaničnike, a u Nikšiću je stala u zaštitu nacionalista i kriminalaca.

Posljednji je čas da se nešto konkretnije preduzme kako bi se stopiralo sprovođenje beogradske agende o CrnojGori kao nezavisnoj državi. Mora se imati jasan plan i strategija djelovanja svih onih koji nemaju rezervnu domovinu, makar ih sve njih izdajnici, sluge i izrodi svoje države i svoga naroda, proglasili separatistima i nacionalistima, kao, uostalom, što već i rade. Jer, teza da Beograd neće dozvoliti ulazak Crne Gore u EU prije Srbije, navodno zbog toga što bi tamošnji građani zamjerili svom rukovodstvu na tome, nije baš tačna, jer većina tih građana i ne želi ulazak u Evropsku Uniju. Ovdje se radi o tome da velikosrpski nacionalizam želi da Crnu Goru utopi u “srpski svet” i to se radi detaljno, a plan sprovodi precizno. Utisak je da planeri tog zadatka precizno znaju unaprijed koje će poteze preduzeti, kada i u koje vrijeme Ako im se to dopusti, onda se za 2-3 godine neće imati što braniti u Crnoj Gori.

Izvor:tačno.net