„Na početku reagovanja, želim još jednom da osudim bilo kakve prijetnje i napade na novinara Vijesti, Sinišu Lukovića, te da apelujem na Tužilaštvo i UP da hitno ispitaju ko stoji iza toga. Sigurno da sa njima nikakve veze nemam ja, niti bilo koji član moje porodice“, istakao je Samardžić.

Međutim, dodaje on, interesantno je i indikativno da su se tekstovi Siniše Lukovića: “Granatiranje Splita i uloga Dragana Samardžića” i „Formiran krivični predmet protiv Samardžića“ pojavili sada, nakon 30 godina, iako je, kako kaže, novinaru bila dobro poznata moja uloga u dešavanjima 1991. 

„Naročito je indikativno, da su se tekstovi pojavili nakon mojih otvorenih kritikakršenju Ustava i zakona od strane Vlade Crne Gore i ugrožavanja suvereniteta Crne Gore, a posebno nakon kritika rukovodstva Opštine Tivat, koje Luković, iz razloga dobro poznatih svim Tivćanima, bezrezervno podržava“, navodi Samardžić.

U navedenim tekstovima udrobljeno je, kaže, mnogo toga, sve u cilju moje diskreditacije. Osvrnuću se samo na najbitnije, rekao je Samardžić.

„1. Sve događaje treba posmatrati u kontekstu vremena u kojem su se desili. Nažalost, velika većina nas, bez da se išta pitala, uvučena je u građanski rat 1991 godine. I svi smo pored profesionalnih, preživjeli lične i porodične drame i stradanja. Iz tog užasnog rata niko nije izašao bez posljedica. 

Ni jednom rječju ne sporeći pravo Hrvatske da se bori za svoju državu, ne smijemo prenebregnuti činjenice i krivo optuživati ljude koji ničim nisu doprinjeli sukobu, niti kršili odredbe međunarodnog prava. Jer da su se oni pitali do rata nikada došlo ne bi.

Detaljan opis događaja dana 14/15. novembra 1991.godine daću SDT, a samo ću naglasiti da nikada nijedan brod iz sastava TG Kaštela nije prekinuo primirje, niti prvi otvorio paljbu. Nikada niko iz TG Kaštela nije izdao naređenje da se gađa bilo koji civilni objekat, niti su oni namjerno gađani. Sa broda kojim sam komandovao, RTOP-406, nije upućena niti jedna granata na grad Split. 

2. Krajnje zlonamjerno je i podmetanje Lukovića da postoje indicije da sam „bio akter i borbenih dešavanja u Šibeniku kada su takođe sa plovila JRM, artiljerijskim granatama pored vojnih, pogođeni i mnogi civilni ciljevi i objekti u tom dalmatinskom gradu“.

Nikada nisam učestvovao u borbenim dešavanjima u Šibeniku, niti je sa broda kojim sam komandovao upućena ijedna granata na Šibenik, Dubrovnik ili bilo koji drugi grad u Hrvatskoj.

3. Nakon nezavisnosti Crne Gore, naređena je provjera svih oficira, zbog mogućeg krivičnog postupka u bivšim republikama SFRJ. Na osnovu provjere, napravljen je spisak oficira za koje je utvrđeno da su hrvatskih vlasti vodile postupak protiv njih i naređeno je njihovo penzionisanje. 

Dodatno, 2008. godine kada je trebalo da postanem Načelnik Generalštaba VCG , zbog priče koju su plasirali „poznati pojedinci“ kojima se nije sviđalo ovakvo rješenje (neki od njih su mi se kasnije izvinuli što su uvučeni u prljavu igru), a koja je slična ovoj Siniše Lukovića, vršena je ponovna provjera u direktnoj komunikaciji tadašnjih šefova vojno-obavještajnih službi Božidara Lakića s crnogorske strane i generala Gordana Čačića s hrvatske. Od hrvatske strane dobijeno je napismeno da se protiv mene ne vodi, niti je ikada vođen bilo kakav postupak u R.Hrvatskoj.

4. Još kao komandant Mornarice DZ SiCG, zajedno sa komandantima država ADRION saveza, koje su sve članice NATO, dakle i Hrvatskom, potpisao sam, u ime države, Sporazum o saradnji 2005. godine. Zbog doprinosa u razvoju saradnje u okviru ovog saveza i uspostavi mreže za razmjenu podataka između mornaričkih operativnih centara (V-RMTC), 2006 godine odlikovani smo i komandant Mornarice Hrvatske i moja malenkost od Predsjednika R.Italije. 

Kasnije, kao dugogodišnji Načelnik Generalštaba VCG imao sam bezbroj susreta sa trojicom hrvatskih kolega-Načelnika Glavnog stožera OSRH. Uspostavili smo odličnu saradnju u mnogim oblastima, kako bilateralno, tako i u raznim regionalnim bezbjednosnim inicijativama. Na osnovu moje inicijative i dogovora sa hrvatskim Načelnikom, uspostavili smo zajedničku jedinicu u Avganistanu, koja je izvanredno funkcionisala čitavo vrijeme našeg angažovanja u misiji. Imao sam više zvaničnih posjeta Vojsci Hrvatske, sa dočekom Hrvatske garde, hrvatskom i crnogorskom himnom i punim vojnim počastima, kao i mnogo radnih posjeta, uključujući i susrete sa hrvatskim ministrima i predsjednicima. Izvanredna saradnja sa predstavnicima Hrvatske nastavila se i na dužnostima koje sam obavljao u OEBS u Beču i Komandi NATO u Briselu. 

Da u podmetanjima Siniše Lukovića ima i zera istine, zar neko može i da pomisli, da bi država Hrvatska - članica NATO od 2009.godine, koja ima izvanredne obavještajno-bezbjednosne službe, dopustila da Dragan Samardžić posjećuje Hrvatsku i sarađuje sa njenim državnicima, generalima i admiralima?

5. Navodi Lukovića da je pokojni Vukašin Maraš urgirao kod hrvatskih vlasti da „izdejstvuje da one odustanu od krivičnog procesuiranja i gonjenja admirala Milana Zeca i admirala Dragana Samardžića“, su neistiniti i nelogični po mnogo osnova. Prvi put sam Vukašina Maraša sreo krajem 2003. godine, kao zamjenika ministra odbrane DZ SiCG, kada su već bili okončani svi postupci u Hrvatskoj. Do tada, nikog iz državnog rukovodstva Crne Gore nijesam poznavao, niti je iko u Podgorici čuo za Dragana Samardžića. Uostalom, zašto bi Maraš ili bilo ko drugi urgirao za mene, kada u Hrvatskoj nikada nije pokrenut, niti je vođen krivični postupak protiv mene? Takođe, čisto sumnjam, da je jedan Vukašin Maraš urgirao kod hrvatskih vlasti za admirala Zeca, ali dovoditi u istu ravan mene kao poručnika fregate, iz tog perioda, i admirala Zeca, može se samo iz krajnje zlonamjernih pobuda. 

6. Apsolutno je netačno da mi je ikada ambasada SAD uskratila vizu i da sam uopšte bio predviđen da budem u sastavu delegacije, koja je krajem 2007. godine išla na bilateralne odbrambene konsultacije u Vašington. U arhivi postoji platforma Vlade za učešće na toj aktivnosti, sa precizno određenom delegacijom. Uostalom,početkom te godine putovao sam u Vašington radi dogovora oko obezbjeđenja podrške SAD za program uništavanja viška naoružanja i municije. Dakle, imao sam aktivnu američku vizu za 2007.godine, a u SAD sam putovao petnaestak puta, kako sa diplomatskom, tako i sa običnom vizom.

7. Uvaženi ministar odbrane, Raško Konjević, me nije angažovao ni kao stalnog, ni kao privremenog nezvaničnog savjetnika. Ministar me po prijemu dužnosti, kao odgovoran lider, pozvao u svoj kabinet, da bi čuo moje viđenje sistema odbrane. Apsolutno, nije bilo priče o bilo kojem mom angažmanu, niti sam ja bilo šta tražio od ministra. Istina, znam da je nastala panika kod nekih u MO i GŠ kada su viđeli da ulazim kod ministra. Zbog čega, to najbolje oni znaju.

8. Ni najednu funkciju me nije „postavilo bivše DPS“ rukovodstvo, već - na svaku - Savjet za Odbranu i Bezbjednost, kako to Ustav Crne Gore i propisuje. Nijesam član DPS-a, niti bilo koje stranke. Moja jedina stranka je Crna Gora.

Prosto je nevjerovatna istrajnost novinara Lukovića u podmetanjima i pokušajima mog diskreditovanja. Optužiti nekoga za najteži mogući zločin, bez ikakvih dokaza, je jezivo. Ubijeđen sam da ovo ne radi sam, a mogu samo da pretpostavim po čijem nalogu Luković i Vijesti nastavljaju da me blate, iako i oni sami znaju da u ovome nema ni trunke istine. Jer da ima istine, valjda bi odavno za ovo znala cjelokupna crnogorska i hrvatska javnost, a ne bi čekali 30 godina da im, pored svih crnogorskih, hrvatskih i NATO službi i provjera, Siniša Luković otvori oči“, navodi se u reagovanju Samardžića. 

Na kraju, admiral je podsjetio na riječi Juga Grizelja:

„Mislim dа je nаjvаžnije dа u novinаrstvo stignu dobri ljudi, dа bude što mаnje mućkovа, što mаnje mrzovoljnih i zločestih ljudi, što mаnje čovekomrzаcа, onih koji do podne mrze sebe, poslije podne cio svet.

Nаjopаsniji su oni koji misle dа su u nečemu bili prikrаćeni u životu, pа tаkvi stignu u novine - i počnu dа gone sve redom, dа pronаlаze u svаkom čovjeku ono što je nаjgore u njemu, dа u svemu vide аferu, dа u svemu vide zlu nаmeru.“