Ustav Crne Gore, članom 84, propisuje da mandat Skupštini može prestati prije vremena na koje je izabrana raspuštanjem ili skraćenjem mandata.

"Na predlog predsjednika Crne Gore, Vlade ili najmanje 25 poslanika, Skupština može skratiti mandat", zapisano je u istom članu najvišeg pravnog akta.

U trenutnim političkim okolnostima to znači da bi, nakon što je pala i druga vlada zasnovana na rezultatima od prije dvije godine, predlog za skraćenje mandata moglo da pokrene puno političkih subjekata - DPS sam, DF uz saglasnost najkrupnijih konstituenata, izborna većina iz 2020, kao i većina koja je izabrala vladu Dritana Abazovića i tako dalje - samo niko neće.

"Izbori su pravo rješenje", odjekuje sa svih strana političkog spektra, a korak ka tim izborima niko neće da preduzme - to je još samo jedno od licemjerja na političkoj sceni u Crnoj Gori. Način da se ne ide na izbore je da se nađe nova većina koja bi izbarala novu vladu.

Gotovo da ne postoji mogućnost da ovaj skupštinski saziv 'izgura' svoj četvorogodišnji mandat, tako da je, zapravo pitanje za koliko će mjeseci biti izbori i ko će biti u vladi u međuvremenu.

I u neuporedivo demokratskijim zemljama od Crne Gore onaj ko je na vlasti ima određenu predizbornu prednost u odnosu na ostale. U tom smislu, Dritanu Abazoviću može savršeno odgovarati što je njegova vlada pala. Vladaće do izbora, ako neko ne iskalkuliše neku sledeću. Koncetracionu, predizbornu, ko zna kakvu… Po tome što niko ne predlaže da se Skupština raspusti očito je da se na formiranje neke 'međuvlade' računa. Samo je teško raspoznati ko sa kim šta radi i teško je sabrati ko bi neku narednu vladu izglasao.

Nakon što je Dritan Abazović u ime URE rekao da ga razgovori o bilo kakvoj vladi "na osnovu većine od 30. avgusta 2020." ne zanimaju, šuška se da bi vladu koja će pripremati naredne izbore, sa Aleksom Bečićem na čelu mogli da naprave DPS i Demokrate. To je većina koja je i srušila vladu Dritana Abazovića. Lijepo je biti na vlasti uoči izbora, ali nije lijepo napraviti politički harakiri, odnosno zvanično paktirati sa DPS- om. Tu dilemu, ako razmišljaju o tom modelu, moraju da riješe u pariji Alekse Bečića.

Kad god Demokrate zaborave da su nastali od mlađeg i 'tvrđeg' dijela SNP-a, to im se vrati pravo u glavu. Kao u Beranama, na primjer. Pored toga, oko vrata im stoji i busanje da "nikad neće sa DPS-om". Šta im je mašna, a šta konopac za vješanje, sami neka se vide.

U međuvremenu, po službenoj Podgorici se šuška i o nekoj 'veoma širokoj', ' koncentracionoj' vladi koju bi predvodila neka od nestranačkih ličnosti i čiji bi posao bio da pripremi izbore. Prema informacijama dostupnim portalu RTCG ta ideja ne može imati ozbiljnu većinu. A teško da takva priča ima smisla ako za nju glasa tek većina od 41 poslanika.

Ukoliko je sve to pusto nagađanje, predsjednik države nema određen rok tokom kojeg mora da predloži mandatara. Običaj je da to traje 30 dana. Onda idu tri mjeseca tokom kojih madatar smišlja vladu. Ako je ne smisli, po Ustavu se ide na izbore. Sve to može da traje oko pola godine.

Kad god Demokrate zaborave da su nastali od mlađeg i 'tvrđeg' dijela SNP-a, to im se vrati pravo u glavu. Kao u Beranama, na primjer. Pored toga, oko vrata im stoji i busanje da "nikad neće sa DPS-om". Šta im je mašna, a šta konopac za vješanje, sami neka se vide.

Iako mogu zvučati komplikovano i nedorečeno, pravila zapisana u Ustavu i zakonima su odlična, ako imamo u vidu to koliko ih ovdašnji političari poštuju. Kao što su uradili produžavajući rokove za lokalne izbore.

Dok svi prizivaju izbore kojih se boje, što bi se moderno reklo "kao đavo od krsta", jedino ih jedva čekaju bivši ministri iz vlade Zdravka Krivokapića, Milojko Spajić i Jakov Milatović. To je sasvim razumljivo. U političkom životu oni još postoje prevashodno zahvaljujući programu "Evropa sad" koji je značajno pomogao građanima Crne Gore da prežive navalu visokih cijena, što realno podignutih zbog međunarodnog tržišta, što kao rezultat nezajaživosti domaćih trgovačkih lanaca.

Kad god i kako god na izbore izašli, izdaleka se vidi da suštinskih promjena nakon narednog glasanja teško može da bude. Svi znamo kojom nam je provalijom podijeljeno društvo i da se to skorije neće mijenjati. Svi znamo i za tananu mogućnost da opstane neki tas na vagi koji je koliko dragocjen, toliko i nepouzdan.

Možemo da kažemo da nam je to sudbina, a možemo i da se pogledamo u ogledalo.

"Neka padne, da osvježi", zvučalo je kao nada. Glupo bi bilo potcjenjivati činjenicu da je, bez obzira na subjektivni doživljaj, osvježilo. Mnogima se, s pravom, nije dopao uticaj crkve na državu u vrijeme vlade Zdravka Krivokapića, mnogima su, opet s pravom, zasmetala razna postavljanja i imenovanja, ali, red je da se zna - ne može se promijeniti vlast, a da se vlast ne promijeni. "Dubina" do koje to ide stvar je političke kulture i ozbiljnosti institucija, a tu još bauljamo, pa ćemo jednom napraviti prve korake.

Mora se priznati, "učesnik litija" bilo je počelo da liči na "nosilac spomenice", ali 'apostolska vlada' nije potrajala dovoljno dugo da bi pokazala da je spremna da uspostvi sistem "siguran glas" i običaj da je neophodno da vas, kako biste se zaposlili, "prepozna teren". Modža bi i krenuli da masovno pomjeraju Kakaricku goru, na primjer, ali to nijesmo vidjeli.

Teško je zamisliti vladu Dritana Abazovića kako uspostavlja kontrolu nad svim što mrda i ne mrda u Crnoj Gori kakvu smo gledali 30 godina. Niko ne mora da vjeruje da to ne bi htjeli, ali realno je uvažiti činjenicu da su bili dovoljno raznorodni da to ne bi bilo moguće.

I tako se sad ne zna ko će s kim i kuda će ko.

Da je naporno gledati - naporno je. Da je puno toga izvan razumnih granica, često izvan zakona i još češće izvan dobrog ukusa - naravno da jeste. Ali, niko nije kriv biračima u ovoj zemlji što su blizu 30 godina držali jednu partiju na vlasti i što je ovdje berlinski zid počeo da pada sa decenijama zakašnjenja.

Voljeli su Jugoslaviju, ljubili socijalizam, kao, nijesu primijetili da se oko njih u to ime oružjem sprovode planovi Slobodana Miloševića i društva mu u Crnoj Gori, kao, vjerovali su da se "ratuje za mir"…. Poslije su se, s Milom Đukanovićem na čelu, predomislili i priljubili ono što im se isplatilo, a isplatila im se Crna Gora. Crna Gora kao izvor zarade i beneficija, ne Crna Gora o kojoj su pjevali "sužnji".

Kad su se u tu krivu Drinu sasule nove pritoke buke, nacionalizma, neznanja, prostakluka, bezobrazluka i ostalog, dobili smo bujicu iz koje ne znamo šta će isplivati. Bilo da se napravi nova vlada ili zakažu izbori.

RTCG