POD sloganom "Teško je biti" 22. septembra počinje 47. Bitef - pitanje ne samo egzistencijalnog opstanka u vremenu krize postavlja se i kada je riječ o jednom od naših najdugovečnijih i najuglednijih festivala. Da li je još moguće održati slavu i kvalitet pozorišnog događaja koji je nekada od Beograda činio "svijet", tokom svog gotovo poluvjekovnog postojanja? Ili se i on nužno suzio prema aršinima naših sveopštih (ne)mogućnosti?
Iako nam je ovogodišnji budžet manji za čak deset miliona dinara, uspjeli smo da napravimo veoma dobar program - tvrdi Jelena Kajgo, direktor festivala i Bitef teatra i dramski pisac. - I dalje se držimo principa da je bolje manje predstava nego da se ugrozi kvalitet selekcije. Ono što će vjerovatno obilježiti 47. Bitef jeste ostvarenje kojim ćemo ga otvoriti (Before your very eyes, njemačko-belgijska koprodukcija u režiji Goba Skvada), a u kojoj učestvuju tinejdžeri. Kroz sopstvena iskustva i doživljaje otkrivaju nam svoju, prilično uznemirujuću sliku svijeta i današnje Evrope.
* Reditelj preispituje i suočava ideje "mudre starosti" i "naivne mladosti"?
- Riječ je o pokušaju skretanja pažnje na generacije koje dolaze, i našu odgovornost za odluke koje donosimo. Ova predstava je u duhu Bitefa, bez profesionalnih glumaca, ali na najvišem umjetničkom nivou. Naše predstave nemaju nikakve barijere, često su neverbalne i izvode se van pozorišnih prostora, na ulicama, u autobusima, galerijama. Inače, s dokumentarnim teatrom koji je i dalje u žiži pozorišnih stvaralaca, vraćen je verbalni teatar na scenu, a s njim i neposredno životno iskustvo. On je suštinski najiskreniji, to publika prepoznaje i osjeća.
* Kako će izgledati predstojeća pozorišna godina u Bitef teatru?
- Ova sezona je posebna jer obiležavamo 25 godina postojanja. Pripremamo tri dramske i tri plesne predstave, vodili smo računa da uspostavimo repertoarsku ravnotežu. Proslava jubileja je 12. marta, a upravo za taj dan pripremamo i jednu premijeru.
* U maju je na njujorškoj sceni (u Here Art Centre u Sohou), u režiji Iana Morgana, uspešno izveden vaš komad "Realisti" koji je imao neobičnu sudbinu u ovdašnjim upravničkim fiokama?
Punih šest godina bio je u fiokama raznih pozorišta, a u Narodnom je bilo i nekih konkretnih dogovora. U međuvremenu se smijenilo čak pet direktora Drame, ali do realizacije nije došlo. Ipak, NP "Toša Jovanović" iz Zrenjanina ga je izveo mjesec dana ranije prije njujorške premijere. Ne samo za mene već za cijelu domaću dramaturgiju uznemirujuća je činjenica da su za ovaj komad zainteresovani u Vašingtonu, Čikagu i Melburnu, a da te znatiželje nije bilo u Beogradu... Očekivala sam da će se u "Realistima" američka publika prepoznati i identifikovati s našim likovima, ali me je ipak iznenadilo koliko je globalizacija duboka. Ima ona dobrih ali i loših strana, o čemu govori ovaj komad. U "Realistima" su suočena dva pogleda na ustrojstvo društva: levičarskog koji smatra da svijet treba da se razvija u mnogo humanijem pravcu i onog korporativnog, koji nas stalno drži na pokretnoj traci. Američka publika, i sama suočena sa demonstracijama na Volstritu, razumjela je gorčinu i neke komične momente u komadu.
* Poslije premijere u Njujorku održali ste i predavanje?
- Uočila sam da je svima bilo interesantno vidjeti pogled na svijet iz vizure nekog ko živi na drugom kontinentu. Opšti utisak je da je ta slika koliko realna toliko i zastrašujuća. Čini mi se da su i SAD i Evropa u potrazi za novim pravcem kretanja, da su nam sistemi u kojima živimo postali nelagodni i da se moraju reformisati na neki način. U današnje vrijeme potrebna je velika hrabrost da čovjek ostane optimista. Ipak, želim da vjerujem da će svijet smoći snage da krene u drugom pravcu. Jer, neki se mehanizmi jednostavno istroše. U ovom slučaju je to potrošačko društvo, pa bi sledeća faza mogla da bude povratak ljudskoj intimi i tišini.
(Izvor:Večernje novosti)
